Na obali Dunava šesnaest kilometara jugoistočno od Beograda smjestilo se naselje Vinča, u kasnom neolitiku i ranom eneolitiku važno središte kulture koja je po njemu i nazvana vinčanskom. Iako je jedno od najvažnijih prapovijesnih arheoloških nalazišta u Europi, Vinča je do 2020. godine bila i mjesto drugog najvećeg europskog nesanitarnog odlagališta otpada, a desetog najvećeg na svijetu uopće. Veliko preko sedamdeset hektara, odlagalište je konačno sanirano javno-privatnim partnerstvom japanske i francuske tvrtke.
Nemanja Vojinović proveo je ondje čak sedam godina snimajući život zajednice sakupljača plastičnih boca. “Flašaroši” (2023) prikazuju kako su radnici iz svih dijelova Srbije i Kosova uspijevali zaraditi i do tri prosječne srpske plaće razvrstavajući sekundarnu sirovinu za privatnoga kupca. Radije nego na netransparentnost te trgovine i detalje društvenoga konteksta srpskih 2010-ih, Vojinović se usredotočuje na međuljudske odnose, isprepletenost privatnih života radnika s njihovim poslom te atmosferičnost boravka na odlagalištu i u njegovoj blizini. Kadrovi koje Vojinović i direktor fotografije Igor Marović bilježe prestravljuju – kako je moguće da takvi kaotični pejzaži koji suvremenoga čovjeka otkrivaju kao veliku štetočinu i onečišćivača, ne dolaze negdje iz daleke Latinske Amerike, nego s ovih prostora, nedaleko jedne od europskih prijestolnica? Svakoga tko uskogrudno konstatira da se ipak ne radi o Europskoj Uniji ili ponudi ikakav sličan argument u korist snimljenih prizora, treba podsjetiti da otpad sasvim sustavno i/ili učinkovito ne zbrinjavaju ni Zagreb, ni Rim, ni Marseille, pa ni Bruxelles…
Naslućuje se da je Vojinović “Flašaroše” zamislio kao svojevrstan hommage kasnim vesternima. Suptilne reference na taj prepoznatljiv žanr igranoga filma pritom su rizičan odabir. Većini gledatelja neće biti dovoljno u kadru ugledati fotografiju s ćiriličnim tekstom “na divljem zapadu” zakačenu za prednje staklo kombija, ili vesterne na televiziji, kako bi i same flašaroše doživjeli kao svojevrsne kauboje. Ideja je ipak da, slično kao u filmovima Sergija Leonea i Sama Peckinpaha, modernizacija odnosi ranije uspostavljen red stvari u dokumentiranoj odnosno fikcionaliziranoj stvarnosti, eliminirajući stare tehnologije na kojima čovjek temelji svoje sveukupno razumijevanje. Kod Leonea svijet mijenja željeznica, kod Peckinpaha puška, a kod Vojinovića novo, automatizirano postrojenje za preradu otpada.
Naslućuje se da je Vojinović “Flašaroše” zamislio kao svojevrstan hommage kasnim vesternima. Reference na taj prepoznatljiv žanr igranoga filma pritom su vrlo suptilne, čak rizično mnogo.
Podijeljen u tri poglavlja te protkan citatima iz arheološke struke, pop kulture i društva sa samog odlagališta, film odlikuje nenametljiv opservacijski pristup. Povremene dionice pozadinske glazbe, doduše, dramatiziraju detalj i total planove nadrealnih hrpa otpada, toliko nepreglednih da flašaroši moraju ozbiljno držati do improviziranih mjera sigurnosti na radu. Organizira ih Jani Boc, nekadašnji boksač koji je pred kamerom vrlo prirodan i karizmatičan. Dublje okarakteriziran kroz izazove na terenu, Jani pokazuje i snažno sjetnu stranu; moguće je duboko razumjeti odgovornost koja se od njega zahtijeva te iščitati univerzalnost dramskih sukoba do kojih dolazi na odlagalištu, koliko god je ono i specifičan fenomen.
Da je pitanje rada koji obavljaju flašaroši klasno, jasno je otpočetka, ali zaključne scene filma podcrtavaju i njihovo etničko određenje – s mnogo poštovanja, entuzijastično i u stilu Karpa Godine kad 1970-ih snima Vojvođane (“Zdravi ljudi za razonodu”, 1971.), Vojinović snima većinski romsko stanovništvo vinčanskog odlagališta. U tim kratkim kadrovima u kojima brojni flašaroši kao da poziraju za portretne fotografije s pejzažem odlagališta u pozadini, autorski komentar upotpunjuje montirana glazba – pjesma “Romano Horo” koju izvodi za jugoslavenski kontekst kultna pjevačica romskoga podrijetla Esma Redžepova. Vojinović ukotvljuje svoj film u regionalnoj filmskoj povijesti i time što preuzima upravo onu verziju pjesme koja je prisutna na jednom od Esminih prvih albuma, Jugotovovom “Ciganske pesme i kola” iz 1971. godine.
Mnogo empatije za iskustvo flašaroša zaista ih uspješno spašava od nedostatka pogleda, historizirajući kompleksan problem za suvremeno srpsko društvo – u pozadini je moguće vrlo često čuti i radijske emisije koje najavljuju tada još nedogledno rješenje pitanja vinčanskog odlagališta te vijesti o požarima koji lako izbijaju na tom nesigurnom području. Film vješto načinje pitanje što se događa s populacijom okupljenom oko odlagališta nakon njegove adaptacije, kad se problem za životnu sredinu riješi, ali ne automatski i za one koji su razumljivo iskoristili prazan prostor toga procesa.
“Flašaroši” su dosad Vojinoviću između ostalog donijeli “Srce Sarajeva”, glavnu nagradu u kategoriji dokumentarnoga filma na Sarajevo Film Festivalu 2023. godine, te gostovanja na festivalima u Firenci, Budimpešti, Zürichu, Cottbusu…