Nije nedjelja kad je otiš’o Hase, ali jest nedjelja kad je apsolviran i 96. Oscar. U tradicionalno debeloj sjeni igrane konkurencije, dodijeljena su i dva Oscara u našoj dokumentarnoj. Kao i u ostatku večeri, ni ovdje nije bilo previše previše iznenađenja – dugometražni Zlatni kipić osvojio je “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023), uz poprilično emotivni pripadajući govor autora Mstislava Černova. Kratkometražni doku-Oscar pripao je filmu “The Barber of Little Rock” (2023) američkog redateljskog dvojca John Hoffman – Christine Turner, koji svoj autorsko-producentski opus uglavnom grade unutar užih američko-televizijskih gabarita. Ovo im je, dakako, daleko najveći uspjeh dosadašnjih karijera, bez obzira na još uvijek upitne kriterije biranja kratkometražnih oskarovskih kandidata i perifernu težinu same nagrade u usporedbi s većinom ostalih dobitnika kipa koji karijeru znači.
O temi američke rasne i društveno-ekonomske nejednakosti napisano je tonu knjiga, snimljeno jednako toliko (autorskih) filmova. Svaki od njih donosi svoj rakursni postotak viđenja zapravo istog, zdravorazumskog stanja na terenu: i danas u Americi postoji itekako opipljiva diskriminacija i getoizacija po rasnoj osnovi; možda ne kao prije šezdesetak godina, ali i dalje vidljiva i stvarna. “The Barber of Little Rock” kroz klasični – ali montažerski utegnut i dovoljno dinamičan – dokumentaristički izričaj koji koketira s reportažnim, odnosno intervjue s pripadnicima afroameričke zajednice koji žive stvarni život kvartova s krive strane Little Rocka u Arkansasu, fino i nenapadno poentira ove realitete.
Jedan od njih je banking while black, američki bankarski specijalitet koji afroameričkom stanovništvu ne nudi pogodnosti poput kredita i kreditnih kartica. Sve ono što šakom i kapom dijeli njihovim bijelim sugrađanima. Nisu samo banke problem, jer doznajemo i o (ne)poštovanju pri izlascima u restorane (eating while black), primjerice. Sve ovo budi, točnije rečeno – podgrijava već ionako desetljećima nakupljenu količinu frustracija marginaliziranog stanovništva, čija velika većina zapravo samo pokušava preživjeti, daleko izvan stereotipnih gangbangerskih gabarita i socijale koja živi na državnoj sisi.
O temi američke rasne i društveno-ekonomske nejednakosti napisano je tonu knjiga, snimljeno jednako toliko (autorskih) filmova. Svaki od njih donosi svoj rakursni postotak viđenja zapravo istog, zdravorazumskog stanja na terenu…
Ovdje u priču upada glavni protagonist Arlo Washington, probitačni vlasnik brijačnice, ali i osnivač neprofitne organizacije “People Trust”, koja u sklopu programa CDFI (Community Development Financial Institution), kroz davanje mikro-kredita pomaže cijeloj lepezi inače marginaliziranih lokalaca, kao i njihovim poslovima. Ukratko, sve ono što obližnje banke – zbog straha od nesolventnosti i loših kredita – ne žele dirati ni ribičkim štapom. Washington kao lider i pokretačka snaga svoje zajednice, pak, razmišlja i djeluje drugačije, čvrsto vjerujući u ideale koje nadilaze uske kapitalističke gabarite; pojedince kojima samo treba dati priliku za uspjeh. Godine djelovanja učvrstile su njegova stajališta; ogromna većina kredita je vraćena, dok s isplaćenim sredstvima lokalci otvaraju vlastite uspješne poslove, poput jednog vlasnika mehaničarske radionice iz samog dokumentarca. Pokrenuti posao, zatvoriti mala dugovanja, pokriti medicinske troškove, preživjeti između dva posla… I zadržati dignitet u teškim vremenima koja prije ili kasnije svima pokucaju na vrata. Jednostavno i ljudski, zar ne? Očito još uvijek nije toliko logično i dok god je tako, filmovi poput “The Barber of Little Rock” itekako imaju smisla i jaku svrhu…
Film besplatno možete pogledati i na sljedećoj poveznici.