Nastavljamo sa serijom naših blitz-razgovora. Ovom prilikom razgovaramo s Damirom Markovinom, čiji su “Dezerteri” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) u samom vrhu prošlogodišnje hrvatske dokumentarističke produkcije. Njegov najnoviji film, točnije projekt u razvoju, nosi ime “Još jedan film o ratu, ocu i domu” (produkcija Wolfgang&Dolly). Sinopsis, pak, navodi da se radi o redateljevom najtežem emocionalnom odnosu u životu – s ocem Rokom, koji je kao jedan od rijetkih političara glasao protiv Daytonskog sporazuma, želeći očuvanje jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Damire, o čemu se u projektu radi?
“Kao što i sam naslov kaže – donekle autoironično – film je o ratu, ocu i domu. Projekt sam pokrenuo vrlo davno, mislim čak prije ‘Dezertera’ i ostalih koje sam u međuvremenu radio kroz studij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Razvijao sam ga dosta dugo, okidač bila je politička i životna sudbina mog oca Roka, koji je na početku rata, kao opozicijski poslanik SDP-a u Skupštini Bosne i Hercegovine, bio u vrlo zanimljivoj političkoj poziciji; svjedoka iz prvog reda predigre, potom početka rata i svega što se na njegovom kraju događalo u BiH. Neke njegove životne odluke iz tog perioda apsolutno su se reflektirale na moj život. Danas, kada sam otprilike iste dobi u kojoj je on bio kada je te odluke morao donijeti, jako mi je važno konfrontirati se s vlastitim ocem i evaluirati te odluke, saznati kako se obojica osjećamo po tom pitanju.
“To pokušavam složiti u filmsku priču koja se jako puno bavi arhivom, njegovom i našom obiteljskom također, ali i javnom, zatim današnjim političkim stanjem Bosne i Hercegovine, poveznicama s hrvatskom politikom i kako se te teme prelamaju kroz moju obitelj. Film ima trenutni radni naslov ‘Još jedan film o ratu, ocu i domu’. Prvi je bio ‘Borac’, tako možda ostane i do kraja, vidjet ćemo. Sviđa mi se autoironični prizvuk, a takva je i sama priča. Trenutno smo negdje na pola produkcije, imamo velike montirane građevne blokove filma od 25-30 minuta, s kojima sam relativno zadovoljan. Svakako ćemo još snimati, dva do tri snimajuća seta po sadašnjem planu. Bio bih jako sretan s gotovim rough cutom do kraja tekuće godine, koji bi onda mogao negdje prezentirati.”
Koliko se tvoj novi projekt – sa strane pristupa i one estetske – razlikuje od “Dezertera”, koji su također intimistički film o tvojoj izgubljenoj ratnoj mostarskoj generaciji?
“Mislim da se dosta razlikuju. Za početak, ovaj film nužno uključuje dvije stvari koje dosad nisam koristio: intervjue s mojim ocem, kojeg zbog COVID-a nismo mogli snimati u planiranom periodu. Roko je već relativno prilično star i u par navrata žurio sam s njim napraviti nešto poput životnih intervjua, koje koristimo u filmu – zbog zaokruživanja priče, ali i njegovih godina. Pokušavam ih originalno koristiti, uz hibridni pristup. To je segment koji nikad nisam koristio u svojim dosadašnjim dokumentarnim projektima. Film će također sigurno imati opservacijske dijelove u kojima promatramo mog oca i njegov današnji život, uglavnom na otoku Korčuli i u Splitu, te u Mostaru. Arhivski materijali su iz arhive BHRT-a u Sarajevu. Dio njih koji je donio vrlo zanimljivu estetsku dimenziju, spašen je s gotovo uništenih U-matic traka, onih dijelova koji su preživjeli sarajevske ratne užase.
“Mene je u pripremanju ovog filma uistinu šokirala ta konačnost gubitka digitalnog sjećanja jedne države, taj gotovo potpuni gubitak arhive. To sjećanje, sadržano u televizijskim programima, novinskim arhivama i javnim izvorima – zamalo je potpuno nestalo. Ipak sam uspio pronaći neke vrpce, beta i U-matic trake, koje su sadržavale skupštinske i parlamentarne govore mog oca 1990. i 1991. godine i kasnije u kasnim devedesetima, u jeku glasanja za Daytonski sporazum. Uz veliki napor gospodina Nune Arnautalića iz SAGA filma u Sarajevu i njegove U-matic mašine, uspjeli smo digitalizirati dio te arhive i to koristim kao materijal u filmu. Audio je divan, ali video je dosta kompromitiran. No, to daje vrlo zanimljivu estetsku dimenziju, koju ćemo, nadam se, iskoristiti na korist ovog projekta.
Što vas još od produkcijskih etapa čeka, odnosno jesi li što se tiče snimljenog materijala manje-više sve snimio?
“U estetskom smislu sad mi je savršeno jasno što radimo i na koji način ćemo do toga doći. Naravno, uvijek se otvaraju nekakve mogućnosti pojašnjenja, bolje obrade tog arhivskog materijala, boljeg komentara Roka kao sugovornika ili mene s njim, ali to je proces koji će trajati do kraja projekta, najvjerojatnije. Vrlo važan dio filma je i moj odnos s ocem, koji je dosta troublesome cijelog mog života; način na koji se nosimo jedan s drugim, i s poviješću koja nam je njegovom odlukom natovarena na leđa. S ovim projektom prošli smo BDC Discoveries radionicu, koja nam je bila jako korisna. Ona se odvija na tri mjesta i s mentorima, uglavnom kolegama filmašima ili ljudima s velikim festivalskim i selekcijskim iskustvom u dokumentarnom filmu, a naš projekt bio je jedan od sedam odabranih. Prva sesija, na kojoj smo sudjelovali producentica filma Tamara Babun i ja, održana je tijekom Beldocsa prošle godine, druga u Sofiji na DocuMENTAL-u i treća na DOK Leipzigu. Vrlo smo sretni s dobivenim feedbackom i on je jako utjecao na nastavak rada na ovom filmu.
Ako smiješ reći, koji i kakav feedback?
“Jako mi je važno vidjeti kako primarni materijal djeluje na ljude čiji rad cijenim i poštujem. Pogotovo kod ovakve priče, koja jako računa na gledateljevu upućenost u povijest ovih prostora. Ako uspijem pobuditi interes ili stvoriti jasnoću situacije kod nekog ne pretjerano upućenog, onda priču vjerojatno tretiramo na ispravan način. Ako moram dodatno pojašnjavati, možda bih trebao razmotriti nešto drugo, neko bolje rješenje. Da generaliziram proces na ovom filmu – ovo je proces redukcije. Ima jako puno materijala i potencijalnih stranputica gdje kao autor – to još uvijek nije isključeno da se neće dogoditi, naravno – pokušavam u montaži vrlo jasno smanjiti sredstva koja koristimo, na ona nužna. Zadatak je uvijek što jasnije ispričati jednu osobnu priču s logičnim početkom i krajem. Tako da se nekakav raster scena mijenja u rasporedu na tjednoj razini, kako dolazimo s novim cutovima, dok ne osjetim da su stvari sjele na svoje točno, pravo mjesto. Ono što mi u principu treba za dovršetak filma, dva su seta na terenu koja se nadam snimiti do kraja ljeta, te nešto studijskog rada.”
Glede industry/radioničarskih programa za “Još jedan film o ratu, ocu i domu”, planirate li sudjelovanje na još takvih događanja?
“Nisam rekao, ali također smo sudjelovali na AJB DOC-u na njihovom industry programu ‘Balkan Stars’, gdje smo osvojili tri nagrade za ovaj projekt u razvoju: razvojnu nagradu same Al Jazeere, druga Filmskog centra Crne Gore i treća MIA Marketa u Rimu. Rim je generirao dosta dobar feedback i kontakte, za koje vjerujem da nam po premijeri filma mogu biti jako korisni. Bilo bi nam jako drago sudjelovati i na industry dijelu sljedećeg Beldocsa, ali to je još uvijek u fazi selekcije, vidjet ćemo. Ali to je svakako način kako Tamara i ja ovaj film želimo bliže dovesti publici, potencijalnim festivalskim programima, sales agentima i distributerima.”
Kako sam shvatio, onda premijeru filma ne treba očekivati ove godine?
“Premijera sigurno neće biti ove godine, budući sam mišljenja da je logičan nastavak razvoja filma aplikacija na rough cut programe; najvjerojatnije u Trstu i Sarajevu, bilo bi nam jako drago participirati na tim programima. Posao će trajati koliko treba trajati, a njega ima još dosta. Iako sam napravio selekciju arhivskog materijala, moramo još definirati njegovu količinu, a samim time i njegov otkup. I što se tiče spomenutog hibridnog pristupa, moj otac – vizualno mi je to jako zanimljivo – je prije rata bio oduševljeni amaterski slikar, također i filmski amater. Želja mi je njegove radove uključiti u narativ ovog filma kao komentar, na kreativan način, u suradnji s kolegom Markom Tadićem, s kojim sam fantastično surađivao na ‘Dezerterima’. To je proces koji upravo započinjemo.”
Zbog preciznosti i kontekstualizacije, ova pisana verzija snimljenog razgovora nadopunjena je sugovornikovim dodatnim opaskama.