“Netko me je jednom pitao zašto ne napišem svoju autobiografiju. Zato što ju je već napisala jebena Virginia Woolf 1928. godine!”. Ovim citatom započet će film “Orlando, moja politička biografija” / “Orlando, My Political Biography” / “Orlando, ma biographie politique” (2023), redateljski prvijenac španjolskog trans pisca, filozofa i aktivista Paula B. Preciada, Derridinog učenika, danas jednog od vodećih mislilaca u području rodne i seksualne politike. Autor je šest knjiga, među kojima je najpoznatija “Testo Junkie: Sex, Drugs, and Politics in the Pharmacopornographic Era” (2008), u kojoj se bavi politikom tijela kroz opisivanje vlastitog iskustva uzimanja testosterona.
Trenutno ni jedna Preciadova knjiga nije prevedena na hrvatski, no možda je autorovo predstavljanje široj domaćoj publici putem filma “Orlando, moja politička biografija”, u sklopu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala, dobar poticaj da se taj propust ispravi (film je inače prikazan i na 17. Vox Feminae Festivalu u svibnju ove godine).
Kao što mu naslov sugerira, radi se o slobodnoj adaptaciji klasika feminističke i LGBT literature “Orlando” britanske spisateljice Virginije Woolf, koji dokumentira trostoljetni život engleskog plemića koji se jednoga dana budi kao žena. Preciado knjigu prebacuje u suvremeni kontekst, odlučujući umjesto vlastite autobiografije ispisati biografije mnoštva Orlanda – dvadesetak queer i nebinarnih osoba koje u filmu nastupaju kao inkarnacije književnog lika. Baš kao što se queer osobe opiru normativnim rodnim režimima, tako se i Preciadov film opire žanrovskom ukalupljivanju, vješto meandirajući između dokumentarca i fikcije iznesenog u esejističkom i filozofskom registru, pri čemu ulogu pripovjedača u voice-offu nosi sam Preciado.
Film prati životnu putanju Orlanda kroz niz nelinearnih epizoda, u kojima glumci naturščici vješto isprepliću ulomke Woolfičina teksta s vlastitim ispovijestima o iskustvu bivanja trans osobom. Od fasciniranosti i povezanosti s prirodom u čijem idiličnom okruženju započinje film, preko metafilmski postavljenih snolikih snježnih sekvenci u kojima glumci progovaraju o ljubavnim iskustvima, do snažnih politički i aktivistički intoniranih scena koje prikazuju različite aspekte diskriminacije trans osoba unutar medicinskih i pravnih institucija, te osvrta na poznate trans ličnosti iz povijesti – “Orlando, moja politička biografija” gledatelju podastire iznimno vrijedan, ako ne i edukativan uvid u složeni mozaik trans iskustva.
Premda se radi o ozbiljnoj temi, Preciado je iznosi na vrlo zabavan pa i na momente duhovit način, vješto zaobilazeći zamku viktimizacije trans osoba, često prisutne u mainstream kinematografijama (sjetimo se samo filmova “Dečki ne plaču” i “Dankinja”). Umjesto tragičnog prikaza institucionalnog nasilja, Preciado se sprda i ironizira ograničenost i zbunjenost predstavnika patrijarhalnog heteronormativnog društva koje ne zna što bi s trans osobama. Tako među pamtljivije scene zasigurno spada susret s psihijatrom, takozvanim Doktorom Kraljicom, groteskni twist na susret Orlanda i Kraljice Elizabete u knjiškom predlošku, u kojemu queer pacijent koji se ne želi podvrgnuti operaciji spola, već samo dobiti hormonsku terapiju, pokušava doktoru objasniti da nije “žensko zarobljeno u muškom tijelu”, već “živo tijelo zarobljeno u normativnom režimu” koje je posve zadovoljno svojim “ženskim penisom”.
“Orlando, moja politička biografija” je posve zasluženo pobrao tri nagrade na ovogodišnjem Berlinaleu i o njemu će se zasigurno još puno pričati kao rijetko humanom, empatičnom, duhovitom i neizmjerno britkom političkom i aktivističkom ostvarenju koje – pristupačno prosječnom gledatelju, a istovremeno formalno i intelektualno poticajan za filmske i LGBT znalce – rastvara brojne kompleksnosti queer iskustva, povijesti, teorije i filozofije.
U čekaonici pak queer pacijenti među sobom dilaju estrogene i testosterone, instruirajući jedni druge da doktoru nipošto ne smiju reći da su nebinarni jer im se neće pripisati hormonska terapija. Film obiluje sličnim satiričnim dosjetkama koje, kako veli jedan od glumaca, lansiraju odjeb patrijarhalnom društvu. Pa tako jedan od njih kada ulazi u trgovinu oružjem pita prodavača da li “ovdje može naći simbole muškosti”, da bi se Preciado-pripovjedač efektno nadovezao ulomkom iz Woolfičina romana: “Orlando počinje shvaćati što znači biti muškarac u patrijarhalnom društvu – biti muškarac znači imati pravo, ali i dužnost vršiti nasilje”.
Preciado u tom pogledu dovitljivo i inteligentno prilazi dekonstrukciji rodnih stereotipa, prožimajući kroz film tezu o fluidnosti roda i identiteta koju ilustrira brojnim metaforama o trans iskustvu kao radikalnoj slobodi, eksperimentu, “putovanjem u nepoznato područje”, iskustvu koje nam omogućuje da od svog života i tijela napravimo “umjetničko djelo”. Trans identitet, štoviše, Preciado uspoređuje s poezijom koja preobražava (rodni) jezik i svijet (na nju se poziva i glumac u psihijatrijskoj ordinaciji tvrdeći da boluje od “strasti za književnosti”). Ta se simbolika ne održava samo na jezičnoj već i estetskoj razini filma, koji sam funkcionira kao kontinuirani formalni eksperiment – esej struje svijesti, dokumentarac i igrani film – u kojemu se pretaču prošlost i sadašnjost (i budućnost). Zato ni ne čudi da je autor umetnuo baš arhivske snimke Christine Jorgensen, filmske montažerke i jedne od prvih javnih trans ličnosti, koja je na sličnom tragu izjavila da biti trans znači moći “drugačije montirati film svojeg života”.
Performativnost (roda) je još jedna ključna odrednica filma kojom Preciado priziva duh kanonskog književog djela Judith Butler “Nevolja s rodom” (1990), koja se poput poezije ogleda na više filmskih razina: od minimalističke kostimografije koja nalikuje nezgrapnoj maski (jedini orlandovski označitelj na glumcima je viktorijanski ovratnik), scenografije (primjerice metafilmska scena u kojoj se prikazuje slaganje pozornice i pozadine za scenu na snijegu), dramaturgije (glumci se na početku svake scene obraćaju gledatelju navodeći svoje pravo ime i prezime te da će glumiti Orlanda), do otvorenog pozivanja na Butleričino djelo kroz pripovjedačev filozofski i teorijski diskurs.
Preciado tako navodi da biti trans znači “zaviriti iza kulisa roda i spola, shvatiti da je društvo tek pozornica koju smo izgradili, te da su muškost i ženskost političke fikcije”, dok jedan od glumaca trans iskustvo navodi kao mogućnost “da postaneš ne samo netko drugi, već mnoštvo drugih”. Teza o političnosti trans identiteta uprizorena je i u konačnom, operativnom zahvatu promjene spola, koji Preciado u ingenioznoj, semantički nabijenoj sekvenci naziva ultimativnim činom rezanja u političku fikciju. Virginie Despentes, francuska queer spisateljica i ikona, nekadašanja Preciadova partnerica, daje završnu riječ i presudu kao neprikosnoveno kul sutkinja, udahnjujući filmu, danas, nažalost, još uvijek utopijski moment u kojemu će nebinarne osobe moći uživati ustavna prava.
“Orlando, moja politička biografija” je posve zasluženo pobrao tri nagrade na ovogodišnjem Berlinaleu i o njemu će se zasigurno još puno pričati kao rijetko humanom, empatičnom, duhovitom i neizmjerno britkom političkom i aktivističkom ostvarenju koje – pristupačno prosječnom gledatelju, a istovremeno formalno i intelektualno poticajan za filmske i LGBT znalce – rastvara brojne kompleksnosti queer iskustva, povijesti, teorije i filozofije.
