Budući da ove godine prilike nisu dopustile da osobno posjetimo Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu, bio bi red barem kratkom recenzijom popratiti pobjednika kratkometražne konkurencije 24. MFF-a, budući da je nagrada u dugometražnoj utrci pripala filmu “Između revolucija” (2023), hrvatskoj koprodukciji u režiji Rumunja Vlada Petrija, o kojemu smo već pisali na našem portalu.
Među deset naslova u natjecateljskom programu kratkometražnog filma, žiri je najboljim proglasio 18-minutnu dokufikciju španjolskog redatelja Alberta Baldini Salorija, “Una mirada” (2021), odnosno u prijevodu na hrvatski “Pogled” (ili pak engleski “A Gaze”). Riječ je o priči ispričanoj kroz nekoliko nizova fotografija i naraciju u izvedbi glumice Alme Garcíje, koja na mostu u Portu najprije svjedoči glasnom ispadu jednog luđaka, a zatim se prisjeća svog posljednjeg posjeta tom gradu za koji je vežu nelagodne uspomene. Junakinja se tada trebala naći s prijateljem i provesti dan s njim, ali sudbina je htjela drugačije: muškarac je bio spriječen, a ona bila prisiljena sama provesti dan na ulicama Porta.
“A Gaze” djeluje kao rad fotografa koji je zabilježio nekoliko nepovezanih serija uličnih fotografija, a onda njihov opis posložio u scenarij filma. Same crno-bijele fotografije upečatljivije su od njihovog verbalnog opisivanja, a čine nekoliko poglavlja u danu djevojke koja na početku filma sluša ulične svirače. Točnije, oca koji je, sudeći prema njihovim kišobranima i odjeći, na neugodan dan poveo svog sina sa sobom na posao. U nastavku svoje šetnje portugalskim gradom Portom snimljene 2019. godine, djevojka gleda rublje koje se suši, promatra let galeba, posjećuje klub u kojim je s odsutnim prijateljem imala namjeru popratiti čitanje poezije i tome slično. Na kraju popodneva, na istom onom mostu s početka filma, junakinja ugleda djevojku koja joj privuče pozornost i poželi je slijediti, ali istodobno nije spremna uspostaviti kontakt; to može imati veze s naslovnim pogledom s kojim se kroz cijeli film susreće. Ona je promatračica, a ljudi ne vole biti promatrani i svi redom, od svirača, preko žene na balkonu do djevojke na mostu, upućuju joj osuđujući pogled kad shvate da su promatrani.
Teško je govoriti o razlozima redateljeve odluke o pričanju priče iz ženske perspektive, još k tome ne mnogo artikuliranije od kakvog naprednijeg srednjoškolskog sastavka, zadržavajući se na plitkim idejama koje ne vode daleko.
Premda je opisan kao “djelo koje istražuje narativne mogućnosti slike i promišlja moć sjećanja kroz arhivski materijal”, što je u principu relativno česta tema u dokumentarnom filmu, Baldinijev se naoko bavi drugim temama, nesvodivim na gore spomenutu privatnost i vojaerizam, nego uključuju pitanja alternativnih životnih scenarija, odnosno kako bi se život odigrao da su događaji krenuli drugim tijekom. Ništa u tome nije neobično originalno i pametno osmišljeno, ali film gotovo u potpunosti izvlači ljepota fotografija koje se uz off Alme Garcíje nižu kroz njegovo kratko trajanje.
Teško je govoriti o razlozima redateljeve odluke o pričanju priče iz ženske perspektive, još k tome ne mnogo artikuliranije od kakvog naprednijeg srednjoškolskog sastavka, zadržavajući se na plitkim idejama koje ne vode daleko. Još više valja žaliti za propuštenom prilikom izostanka dubljeg istraživanja socijalno-psihološkog momenta nelagode, koji nas hvata kad smo ulovljeni u promatranju, viđeni kako gledamo, budući da se na tom tragu skrivala potencijalno mnogo zanimljivija priča od ove ispričane. Odluka zbunjuje tim više što autor na nekoliko mjesta sugerira razmišljanje na tom tragu, primjerice kad djevojka kaže da je poetski klub napustila jednako kako je u njega i ušla – neprimijećena, odnosno da nitko nije znao da je tamo. Unatoč tome, Alberto Baldini gubi fokus u finalu, kroz nastojanje prenošenja teme filma na neke duge, opće kolosijeke. Kako bilo, dvadesetak minuta nije pretjerano mnogo za uložiti za ugodan utisak koji će ostaviti vizualna komponenta ovog dokumentarca.