Pamtiti nešto osobno neproživljeno, no doživljeno unutar osobne obiteljske konstelacije, najčešće shvaćamo u kontekstu takozvanih transgeneracijskih obiteljskih sjećanja, odnosno iskustava, doživljaja i traumi iz vlastite prošlosti. No, kako se uopće sjećati nečega što nismo proživjeli, a našim precima, nakon dugi niz godina, mnogi događaji, ljudi i mjesta postaju samo uspomene. Potaknuta upravo ovim i sličnim pitanjima, japansko-američka filmašica i multimedijalna umjetnica Rea Tajiri, započela je svoju filmsku karijeru s filmom “History and Memory: For Akiko and Takashige” (1991), koji propituje odnos povijesnih činjenica, društvenog i osobnog sjećanja te neprekidnu napetost između njihovih često konfliktnih narativa. Članovi autoričine uske obitelji, došavši u Sjedinjene Američke Države iz Japana desetak godina prije početka Drugog svjetskog rata i napada japanske imperijalne vojske na američku vojnu bazu Pearl Harbor, bili su jedni od 120 tisuća Japanaca i Amerikanaca japanskog podrijetla (Japanese Americans) koji su, isključivo zbog svojeg podrijetla, odnosno činjenice da su podrijetlom iz Japana, nasilno preseljeni u neke od brojnih sabirnih kampova diljem SAD-a.
Redateljica, odrastavši, kako sama u “History and Memory” u voice-overu kaže, s “duhovima nejasne i nepotpune prošlosti”, godinama je snimala i obilazila lokacije diljem Sjedinjenih Američkih Država s vlastitom majkom koja joj iz je iz auta, iako je četrdesetih godina bila mlada djevojka, točno znala pokazati lokacije kampova, kao i barake u kojoj je godinama živjela s obitelji. U navedenim snimkama putovanja, koje se ritmično tijekom tridesetak minuta, koliko i traje cjelokupni film, isprepliću s found footage materijalima, službenim videosnimkama i reportažama s državne televizije toga vremena, postepeno se gradi kolaž selektivnog i izbrisanog sjećanja traumi i izgubljenih godina bezbrižne mladosti, zamijenjene snažnim rasnim profiliranjem, nasiljem i izgonom iz vlastitog doma. Iz povijesne perspektive, zanimljivo je vidjeti kojim su se svim mehanizmima propagande državni javni servisi koristili kako bi uvijek spretno izbjegavali izraze poput concentration camps, pa čak i godinama nakon Drugog svjetskog rata u službenom obrazovnom sustavu, budući da vrlo nespretno podsjećaju na rasnu ideologiju prakticiranu istih godina u Europi, no u neprijateljskom režimu. Međutim, navedeni propagandni materijali s državne televizije u četrdesetim i pedesetim godinama nisu samo puko umetnuti u film kako bi dodatno pojasnili povijesni kontekst, već se ritmičnom i relativno brzom montažom isprepliću sa snimkama, kako redateljičinog putovanja diljem SAD-a, found footage materijalima iz samih kampova, tako i isječcima iz holivudskih filmova u kojima se pojavljuju podsjetnici na spomenute povijesne događaje.
Tim činom implementacije različitih medija redateljica komunicira sveprisutnost navedene teme unazad sedamdeset godina, kao i mogućnosti shvaćanja simbolike transgeneracijskih sjećanja. Jedan od najupečatljivijih takvih momenata bio je postignut preko detalja divljeg cvijeta, koji se pojavljuje u filmu “Bad Day at Black Rock” (1955), američkom vesternu iz sredine pedesetih, kao i jednoj found footage snimci iz kampa na kojoj se slučajno našla redateljičina majka u trenutku branja cvijeta iz vesterna. Iako je simbolika cvijeta možda na prvi pogled nejasna, a možda i isključivo poetska konekcija, navedeno holivudsko ostvarenje kako lokacijom snimanja, tako i djelomično radnjom, povezano je direktno s ondašnjom američkom rasnom politikom te, rečeno direktno, mržnjom prema pojedincima azijskog podrijetla nakon Drugog svjetskog rata; found footage snimka je, moglo bi se reći, u potpunoj suprotnosti od holivudskog filma – pruža dojam topline, doma i (koliko se to može reći za ondašnje prilike) normalnosti svakodnevnog života iz kampa. Preko tog suptilnog detalja autorica se nastoji približiti traumatičnoj prošlosti koju je njena obitelj proživjela, istovremeno imajući u vidu važnost prisutnosti medija iz ondašnjih vremena u filmu. Sve da bi se ostvarila prostorno-vremenska te povijesna povezanost, ali i audiovizualna tenzija, prvenstveno zbog tolike različitosti prikazanih audiovizualnih materijala, kako u njihovoj materijalnosti, tako i u perspektive iz koje donose priču.
Tema obiteljske prošlosti i nesvjesnih transgeneracijskih sjećanja, kao i odgovor na tada aktualne političke krize, može se vidjeti i u autoričinim kasnijim djelima, prvenstveno u filmu “Strawberry Fields” (1998) koji se, iako strogo rodovski gledano spada u igranofilmsku fikciju, neupitno nadovezuje na njezine ranije spomenute uratke, a time i dodatno gradi autoričin filmski kozmos. Isti onaj uvijek u bliskoj vezi s vlastitom obiteljskom prošlošću i američkoj rasnoj politici općenito, a specifično prema pojedincima istočnoazijskog podrijetla. Nakon kratkometražnog narativnog mjuzikla s vrlo snažnim folklornim i autobiografskim motivima “Little Murders” (1999), Rea Tajiri se ponovno posvećuje dokumentarizmu. U svojem prvom dugometražnom dokumentarnom filmu – “Lordville” (2014), obrađuje temu odnosa čovjeka i okoliša te istovremeno prošlosti i njegove neizvjesne budućnosti, kao i gubitka odnosa i komunikacije s precima. Oni, prema vjerovanjima autoričinih protagonista – sjevernoameričkog domorodačkog stanovništva na kontinentalnom sjeveroistoku države, obitavaju u čovjekovom neposrednom prirodnom okolišu. Kroz anegdote iz sadašnjosti, priče iz prošlosti i nade za budućnost građana male, ali i vrlo slojevite sredine, Tajiri povezuje priče o kolonijalnom nasilju i prirodnim katastrofama, koje se naposljetku spajaju u hibridni dokumentarac metodama igranih rekonstrukcija i onih klasičnog televizijskog dokumentarizma. Rezultat je višeslojan filmski portret o kompleksnosti jednog izoliranog sjevernoameričkog područja koji, iako sadrži mnoge karakteristike opservacijskog dokumentarizma, neprestano propituje i drži gledatelje u neizvjesnosti o istinitosti portretiranih subjekata i krajolika.
U 2018. godini, povodom 25.godišnjice osnutka Asian Art Initiativea, Tajiri kreira multimedijalnu instalaciju “Wataridori: Birds of Passage” (2018) u kojoj se autorica direktno vraća na originalnu temu svojeg prvog većeg filma “History and Memory: For Akiko and Takashige”. Tema američkih koncentracijskih logora tijekom Drugog svjetskog rata za američke državljane japanskog podrijetla, pa tako i članove njezine najuže obitelji, tako se ponovno aktivira i postaje fokalna točka Tajirinog artističkog rada – medijacija drugačijih perspektiva sadašnjosti i prošlosti, kao i transgeneracijska sjećanja, prvenstveno u rodnom kontekstu između majki i kćeri. U spomenutoj instalaciji mogu se pronaći slike i found footage materijali iz kampova (također viđeni u filmu “History and Memory”), kao i brojni predmeti koje je njena baka sačuvala i donijela iz Japana u Ameriku, poput figurice crveno-žute ptice s velikom emocionalnom vrijednošću; bila je jedna od rijetkih predmeta sačuvanih prije kolektivnog obiteljskog preseljenja u Ameriku.
U svom najrecentnijem filmu, dokumentarcu “Wisdom Gone Wild” (2022), kroz intenzivno intimne i (auto)refleksivne trenutke s bakom i njezinim životom s demencijom unazad šesnaest godina, Tajiri ne upada u etičku, moralnu niti stilističku zamku portretiranja bolesnog člana obitelji kroz reminiscencije o njezinim zdravim danima te pričama koje nam je osoba u pitanju mogla ispričati. Iako, naravno, kao i u svakom dokumentarnom uratku, postoje uloge i pozicije moći koje nužno treba adresirati i prepoznati (autor/ica – portretirani subjekti), u kojem ponovno, naravno, postoje varijacije i iznimke, Tajiri odabire zanimljiv pristup upoznavanja vlastite bake, samim time i gradnje samog filma. Kroz zajedničko upoznavanje i interakcije s raznim medijima umjetnosti, od instalacija, glazbe iz bakinog doma pa sve do preslušavanja različitih soundscape snimki, Tajiri postepeno gradi filmski time machine u kojem njezina baka nije narrator prošlih vremena, već aktivni vodič svakom gledatelju kroz vlastita iskustva i evoluciju unazad devet desetljeća života. “Wisdom Gone Wild” je izvrstan primjer kako riječi i prepričavanje, odnosno talking heads metoda u dokumentarizmu nije jedini način približavanja gledatelja subjektima na ekranu. Prostori, vrijeme i ljudi u njima povezani su iskustvima, ponekad možda zaista neprevedivim u riječi, pa je ponekad dovoljno biti zajedno u iskustvenom.
Cjelokupni rad Ree Tajiri možda je također jedan od takvih primjera. Kroz brojne instalacije, filmove fikcije, dokumentarizma, mjuzikala i performansa, gledatelj bi se možda trebao prepustiti multisenzornom iskustvu teško prevedivih, prepričanih i prenesenih u riječi. No, ovaj tekst je ipak skromni pokušaj istoga.