Kad su umjetnici Kosa Bokšan i Petar Omčikus 1968. godine inicirali Međunarodne susrete likovnih umjetnika u Veloj Luci, osnovna zamisao bila im je pretvoriti taj korčulanski grad u novo središte umjetničkih eksperimenata iz cijeloga svijeta. U tri navrata koliko se održala, manifestacija je doista doprinijela kulturnoj vidljivosti tadašnje Jugoslavije, oživjela lokalnu zajednicu i ponudila mogućnosti suradnje i aktivnog stvaranja u gotovo svim granama kreativnoga rada. Više od pedeset godina nakon utopijske projekcije koju je predstavljala, ostavština drugih Međunarodnih susreta u Veloj Luci 1970. predmet je istraživanja umjetnika, nezavisnog kustosa i istraživača Darka Fritza u njegovom kratkometražnom eksperimentalno-dokumentarnom filmu “Zamišljene budućnosti: Turizam” (Kreativni sindikat / Siva zona; 2023.), prikazanom u programu “Refleksi” ovogodišnjeg Festivala 25 FPS.
Fritz je važno ime domaće umjetničke scene još od kasnih 1980-ih, a u međuvremenu i međunarodne. Otpočetka preokupiran odnosom između tehnologije i kulture, pitanjem praktičnih implikacija mišljenja utopije bavi se bar od 2015. godine, kad započinje multimedijalni projekt “Zamišljene budućnosti”. Filmom “Zamišljene budućnosti: Turizam” stoga nastavlja gdje je stao, okrećući se analizi nikad izgrađenog turističkog naselja u velolučkoj uvali Plitvine. Riječ je o antropomorfnom kompleksu zamišljenom u području terasastih maslinika i borovika, koji se trebao sastojati od niza manjih objekata za cjelogodišnji boravak i tvoriti jedinstven umjetničko-funkcionalni eksperiment. Generalni plan načinio je kubanski arhitekt Ricardo Porro, a osim timova arhitekata, u projekt se aktivno uključilo i više desetaka različitih stranih i domaćih umjetnika, likovnih kritičara i teoretičara.
Fritz u filmu stvarnom prostoru i onome u što ga se moglo pretvoriti, pristupa vrlo studiozno, no usredotočujući se na površinu, na obećanje koje nikada nije ispunjeno u materijalnom smislu. Ovdje nema pripovijedanja u offu ili iscrpnih intervjua svjedoka vremena, a kratki inserti arhivskih snimki ne govore – oni pokazuju. Ono svjetonazorsko ili vrijednosno takvom pristupu neizbježno izmiče, pa je zbog toga važno sagledati Fritzovu cjelokupnu kreativno-istraživačku djelatnost kao čin sinteze koliko i analize. Dok drugdje valja čitati o velolučkoj utopiji, “Zamišljene budućnosti: Turizam” medijski je neprevodivo, vizualno iskustvo.
Ako osciloskopski valovi mogu otkriti neuspjehe u prijenosu informacija putem električnoga signala, što mogu metaforički otkriti o utopijskim projekcijama koje su se povijesno izjalovile?
Smisleno uzevši u obzir organske forme prisutne u projektu i njegovu ovisnost o prirodi reljefa, Fritz svoj film otvara statičnim, kontemplativnim prizorima krajolika. Total planove raslinja, morske obale i korčulanskih stijena dopunjavaju kadrovi kamenih mozaika u urbaniziranim dijelovima Vele Luke. Taj ambijentalni dekor nastao je u sklopu Međunarodnih likovnih susreta još 1968. te kao da sugerira da je od njega, ipak, barem nešto ostalo – s druge strane, kompleks u Plitvini ostao je u potpunosti na razini teorije. Osim dokumentarnim snimkama, Fritz se koristi i digitalnim modeliranjem te uvodi perspektivu osciloskopa, uređaja koji valovima na fluorescentnom zaslonu nudi vizualnu reprezentaciju izmjena napona u jedinici vremena. Dok modeliranje interpolira nerealizirane arhitektonske cjeline u suvremene snimke krajolika, igra linija na osciloskopskim slikama Ivana Marušića Klifa omogućuje još finiju predodžbu volumena zaboravljenog turističkog kompleksa. Pristup se pokazuje vrlo dosjetljivim jer takva prividna manipulacija rasterom filmske slike, stvara učinak Rutt/Etra videosintisajzera, uređaja koji se u animaciji koristio 1960-ih i 1970-ih.
Izrazito zanimljiv detalj vezan uz Fritzov izbor vizualnih rješenja jest činjenica da se osciloskop, čije slike čine najdojmljivije dijelove ovoga filma, uobičajeno koristi za utvrđivanje grešaka u električnim strujnim krugovima. Ako osciloskopski valovi mogu otkriti neuspjehe u prijenosu informacija putem električnoga signala, što mogu metaforički otkriti o utopijskim projekcijama koje su se povijesno izjalovile? Šezdesetosmaški planovi za budućnost time doslovno postaju slika koja nam se rastvara pred očima i otkriva svijet kakvoga nema, nikada ga nije bilo, niti je izgledno da mu se ikada više možemo nadati – no negdje smo ga nekad ipak uspjeli zamisliti.
