PočetnaVijestiDeset godina portala Dokumentarni.net

Deset godina portala Dokumentarni.net

-

Prije točno deset godina, 22. rujna 2013. godine, objavljen je prvi tekst na portalu Dokumentarni.net. Onaj prvi-pravipravi-prvi, vrlo je vjerojatno izašao u eter mrvicu kasnije, 4. listopada – “Anvil: The Story of Anvil” (2008) Sache Gervasija, kojeg smo, oprostit će nam, nenamjerno prekrstili u Gervaisa. Kažem vrlo vjerojatno, jer sam se, valjda, igrao Dr. WordPressa i prebacio svježu objavu na skoro dva tjedna raniji datum. Mediteran Film Festival, Đuro Gavran i njegova “Presuda” također neće zamjeriti, ali eto, upravo su oni bili službeno prvi. “Povijest Dokumentarnog”, rekao bi nitko, naročito od naših starih…

Teško je danas iz ove perspektive pisati o vlastitom stanju svijesti iz 2013. godine. Dokumentarni.net nisam pokrenuo u cvijetu mladosti (tada nepune 34 godine), iza mene/nas nije stajala nikakva velika korporacija ili velikodušni mecena, moje novinarsko iskustvo svodilo se na manje od godinu dana glavnouredničkog mjesta na svom ugašenom sportskom portalu te kratkotrajnim gažama na par sportskih i jednom opskurnom portalu desne orijentacije – ne pitajte, tada nisam imao pojma o ničemu – gdje sam probao kombinirati sport i poluistraživačke tekstove, odnosno lokalnoj televizijskog postaji i srodnoj stranici. Ono što su većini ljudi istraživačke dvadesete, meni su, očito, bile moje tridesete. Tražio sam se.

Dovoljno patetično za početak? Dobro, nitko nije umro, još smo svi manje-više na okupu, radimo udarnički i volimo svoj posao. No, poanta je – Hrvoje, ne pilaj – da priča ima sretan kraj. A da bi ista uopće mogla započeti, u slučaju portala Dokumentarni.net trebalo se poklopiti dosta faktora, predvođenih glupavom samopouzdanošću Vašeg glavnog urednika. Koji je, eto, 2013. službeno odlučio početi pisati filmske kritike iako nikad u životu nije napisao istu; volim dokumentarce, ne svađam se s pravopisom i sintaksom pa zašto ne kopirati Gorana Jurića i šećer u venama… Što može poći po krivu? Rodio se Dokumentarni.

Proteklo je oko godinu dana do prvih natječaja, trebalo je polako početi pokrivati troškove i cilj je bio dobiti bar neka sredstva za nastavak rada. No, kome, kako, zašto? “Tko je sad ovaj?”, mogli su se – a vjerojatno i jesu – pitati odgovorni ljudi u Hrvatskom audiovizualnom centru. To isto mogli su napraviti i svi najvažniji ljudi u hrvatskoj dokumentaristici – da ne nabrajam jer ću zaboraviti nekoga, ali u ovako maloj zajednici zaista nije teško dokučiti imena – kad sam ih 2014. zamolio za pismo preporuke. Bez toga, teško da bismo još par godina dobili zeleno svjetlo od bilo koje službene sufinancirajuće institucije. Što mislite da se dogodilo? Svaki od zamoljenih pojedinaca, njih tridesetak, stavio je svoj potpis i ako ćemo dodatno zapatetičiti – i svoj ugled, na kocku, kako bi podržao (tada) privatni projekt teškog anonimusa za kojeg valjda nisu čuli ni u njegovoj zgradi. Zašto – jer su tada valjda vidjeli u meni, projektu/sajtu, nešto vrijedno podupiranja, potencijal unatoč itekako grubim rubovima.

Najveći postotak tekstova u te prve dvije godine napisao sam sȃm, uz sporadična ali itekako cijenjena uskakanja vječnog filmskog entuzijasta Petra Protića. Prvu prekretnicu portal doživljava na ZagrebDoxu 2015. godine i suradnjom s Velimirom Grgićem (imam čovjekove knjige na polici i on sad piše za nas, šta?!), drugu nakon dobivanja sredstava od Agencije za elektroničke medije koji su otvorili prostor za suradnju s Višnjom Pentić na “Prozorima” (evo nas, onako usput razgovaramo s Petrom Kreljom, Bogdanom Žižićem, Goranom Trbuljakom, Lordanom Zafranovićem…), a treću angažmanom Ive Rosandić (prvi tekst 5.10.2016.) i Janka Heidla (26.2.2018.) bez kojih Dokumentarni.net ni izbliza ne bi bio ovo što (nadamo se) danas jest.

Mogli bismo sad nadugo i naširoko. Nadam se prije svega da smo u ovih deset godina i preko četiri tisuće objavljenih tekstova opravdali Vaše čitateljsko povjerenje, kao i ljudi angažiranih u našim počecima. Kroz godine smo rasli, razvijali se, griješili, padali, ustajali se. I skakali do stratosfere: trailer “Gangster te voli” s citatom iz recenzije Vašeg urednika, prvo medijsko pokroviteljstvo na mitskom ZagrebDoxu, intervju i fotkanje Lordana Zafranovića pokraj sporne zastave, intervjui s Hrvojem Mabićem i Nebojšom Slijepčevićem čiji me “Direkt” dobrano gurnuo u svijet dokumentarnog filma, Višnjina titula najbolje filmske kritičarke 2016., Ivina najbolje mlade filmske kritičarke 2020….

Iz osobnog kuta, ovo je bilo ludo, ludo putovanje. Koliko god se i trudio, ne i uvijek lagano za moju okolinu, suradnike, najbliže. Dogodi se, da, jer iza upravo napisanog teksta, uvijek vreba i onaj drugi, treći, četvrti. Rokovi prijete i kad spavate. A ukoliko ne prođe jedan od natječaja, koji svi zajedno ni u pola nisu dovoljni za pravo zatvaranje financijske konstrukcije…

Ovo je izrazito usamljenički, slabo plaćen i jednako tako slabo cijenjen i čitan posao. A opet, i posao kojeg više nizašto ne bi mijenjao, s nemjerljivo više lijepih i uzdižućih trenutaka od onih negativnih. Deset godina kasnije, Dokumentarni.net stoji na nikad zdravijim, jačim nogama, iako su financije – kao i kod svih sličnih neprofitnih programa – problem od stoljeća sedmog. Ovo je sad ozbiljan, ozbiljan projekt! Zajedništvo koje osjećamo s domaćom dokumentarističkom zajednicom, povezanost svih mojih divnih suradnika na sajtu, uzbuđenje zbog dolaska novih kolega i otvaranja svježih projekata (za 2024. spremamo nikad ambiciozniji esejistički i općeniti program, uključujući i službenu sufinancirajuću prijavu za naš YouTube kanal i usuđujemo li se reći – podcast), činjenica da smijemo sanjati, stvarati, igrati se… Ako ćemo o jednom od rukavaca osobnog razvoja, i ovo je jedan od njih. Hvala svima koji nas čitaju, podržavaju, argumentirano kritiziraju. Hvala svim nekadašnjim i sadašnjim suradnicima. Sretan nam deseti rođendan!


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.