Izrael je znatno snažnija i moćnija država od Palestine, potonje ktomu podijeljene na pojas Gaze i Zapadnu obalu, između kojih je Izrael, a oba palestinska teritorija dobrim su dijelom pod izraelskim vojnim nadzorom. Palestinci se već desetljećima bore za samostalnost i neovisnost, odnosi dviju država nikad nisu mirni i prijateljski, uvijek su napeti i ključali. Palestinski je narod, usto, podijeljen među sobom, ponajviše glede puta kojim bi se trebali izmaknuti čvrstom stisku Izraela. “Izraelci svijetu govore da su Palestinci teroristi. Ja kažem neka ljudi dođu ovamo i sami vide jesmo li ili nismo”, veli Fadwa Barghouti, supruga palestinskog vođe Marwana Barghoutija koji od 2002. čami u izraelskim zatvorima, osuđen na pet doživotnih zatvorskih kazni i još četrdeset godina.
Od kraja 1980-ih do utamničenja značajan i u domovini iznimno popularan palestinski politički aktivist i vođa, Marwan Barghouti optužen je i osuđen kao terorist, ne kao izravni počinitelj, nego prema zapovjednoj odgovornosti. U suđenju na izraelskom sudu za koje Francuz Simon Foreman, odvjetnik za međunarodno kazneno pravo kojeg je tad angažirala međunarodna organizacija Interparlamentarna unija (Inter Parliamentary Union – IPU) da nadzire zakonsku valjanost postupka, tvrdi da je bilo nepošteno te da je zatočeniku presuđeno unaprijed. Počevši od Barghoutijeva privođenja koje je tobože obavljeno u formi uhićenja, a izraelska ga je vojska, naravno ne na svoju ruku nego po naredbi svojih vlasti, de facto otela iz njegova vlastita doma u Ramalli na Zapadnoj obali.
“Tomorrow’s Freedom” (2022.; kino-inačica filma traje 97 min, na AJB DOC-u prikazana je jednosatna, televizijska) sestara Georgije i Sophije Scott upoznaje nas s Barghoutijem ne hineći objektivnost i ne skrivajući pristranost. Otvoreno zastupa stajalište da je Barghouti političar i vođa kakvog se samo može poželjeti, pošten, iskren i ustrajan borac ne za vlastitu dobrobit nego uistinu za prava i boljitak svoga potlačenoga, poniženoga i potisnutoga naroda, uzorit junak čija je sudbina, iako joj još ne znamo ishod, usporediva s onom južnoafričkog borca protiv apartheida, višedesetljetnog političkog zatvorenika, potom dobitnika Nobelove nagrade za mir, Nelsona Mandele. Bilo tomu tako ili ne, filmašice svoju misiju vrše zdušno i dovoljno uvjerljivo, spretno izbjegavajući niske propagandne smicalice, ostavljajući dojam da bi doista – zašto i ne bi? – moglo biti tako kako je prikazano u njihovu žustro navijačkom, ali dostojanstvenom, pristojnom, nimalo huškačkom pledoajeu.
Unatoč nemalim vrlinama, srčane aktivistice-dokumentaristice Scott cjelinu ne uspijevaju prožeti emocionalnošću niti razviti napetost…
Iza britanskih sestara Scott dva su cjelovečernja dokumentarna filma, oba društveno-politički angažirana djela smještena u ratom razorena područja – “In the Shadow of War” (2014) bavio se poraćem Bosne i Hercegovine, a “Lost in Lebanon” (2017) sniman je u Libanonu, u sjeni građanskog rata u susjednoj Siriji. U “Tomorrow’s Freedom” priču o Marwanu Barghoutiju i razlozima izraelsko-palestinskoga sukoba iznose dvama vodećim linijama. U jednoj retrospektivnim nizanjem arhivskog materijala i intervjuiranjem uglednika raznih relevantnih profesija (političari, politolozi, sociolozi, novinari…) koji, bilo Palestinci, bilo Izraelci – uključujući i bivšeg izraelskog Ministra pravosuđa Yossija Beilina – Barghoutija redom hvale, u drugoj prateći život njegove obitelji (supruga Fadwa i sin Qassam također su politički djelatni, zalažući se ponajprije za Barghoutijevo oslobađanje) i s njima razgovarajući, sve u vrijeme masovnog štrajka glađu koji je Barghouti poveo među palestinskim zatočenicima u izraelskim zatvorima 2017. godine.
“Tomorrow’s Freedom” dobro je i razumljivo ispripovijedan, težnja mu i cilj jasno su izraženi, plijeni dinamičnošću, gustoćom arhivske građe, umješan je u nagovaranju te upoznavanju publike s likom, djelom i kontekstom, a ne bježi ni od informiranja o osnovama, bez sustezanja ih, kad ustreba, ispisujući na ekranu, preko slike. Sestre Scott očito drže da temeljne činjenice valja predstaviti bez okolišanja, u samomu dokumentarnomu filmu, a ne se u ime kakve stilsko-umjetničke poetike od toga suzdržavati i očekivati da ih gledateljstvo traži drugdje ili upije kakvom osmotskom čarolijom.
Unatoč tim nemalim vrlinama, srčane aktivistice-dokumentaristice Scott cjelinu ne uspijevaju prožeti emocionalnošću niti razviti napetost, što su po svemu sudeći željele i što bi publiku zacijelo dodatno priklonilo stvari za koju se zalažu, zbog čega “Tomorrow’s Freedom” u konačnici jest ostvarenje koje daje dobar (namjerice pretežno jednostran) uvid u temu kojom se bavi, no ponajprije u obličju marno, znalački, kvalitetno izrađene odulje televizijske reportaže, a bez dosezanja tananijih komunikacijskih mogućnosti slikopisnog izraza.
