Suprug gospođe Iran nije gospodin Iran, već gospodin Soltan, što će reći sultan. Ne zbiljski velmoža, već samo imenom, no u svojoj obitelji jest neprikosnoveni vladar kojemu taj status, izgleda, ne pripada nekom njegovom vlastitom sposobnošću dobroga vođenja zajednice i donošenja vrsnih odluka, nego tradicijskim uvjerenjem da je suprug, kakav god bio, glava obitelji. I točka. On u to ni najmanje ne sumnja, niti taj njegov status u pitanje dovodi gospođa Iran, iako joj je očito da suprug nije naročito brižan i obziran. Osim prema sebi – on je tu da zapovijeda, što god, ostali članovi obitelji tu su da ga slušaju i rade. Rečena iranska obitelj Parseh iz filma “Mrs. Iran’s Husband” (2023) redateljice Marjan Khosravi pripada Bahtijarima, lurskom plemenu, nekoć nomadima, danas nerijetko skućenima na jednome mjestu. Soltan Mohammad Parseh, Iran i druga mu supruga Sara, s jedanaestero djece i njegovim ocem žive u planinskome kraju, u nevelikoj neožbukanoj prizemnoj zidanici, bez struje i tekuće vode, bez ikakva komfora, kuhajući na otvorenoj vatri i u kući i ispred nje, živeći od blaga, ovelikog stada koza i ovaca.
O tomu kako posluju i privređuju nećemo saznati ništa, no očevidno je riječ o skromnom preživljavanju, bivstvovanju koje se mahom svodi na naporan fizički rad od jutra do mraka – mužnju, donošenje vode, skupljanje granja za potpalu i tomu slično, tek za osnovno održavanje, a nekakvom organiziranijem vođenju gospodarstva ni traga. Rade žene i kćeri, Soltan ne, a ni sinovi nisu osobito opterećeni. Dječaci se školuju, djevojčice samo do četvrtog razreda, jer otac je tako odlučio. Budućnost kćeri bit će riješena udajom, gdje će, poput Iran i Sare, težačiti za muža. Soltan ne može raditi, vele, jer je bolestan, no od čega boluje nije rečeno, a kako ga i koliko film prikazuje, ne doima se ni slabim ni nemoćnim. Naprosto, bez dvojbi i potpitanja, koristi moć koja mu je dana tradicijskim običajem. Budući da se u mnoge pojedinosti ne ulazi, niti se teme osobito razrađuju, moguće je da je riječ o profiliranju iz jednostranoga kuta, onoga koji su filmaši izabrali, a taj je snažno sugerirati nepravednost izrazito patrijarhalne ideologije i prakse usađene u tamošnji narod.
U tom svjetlu, vlastita imena protagonista – Iran i Soltan – nadaju se kao metafora temeljnoj postavci cjeline, onoj da su Iranke obespravljene sluškinje, gotovo ropkinje Iranaca. U jednom popratnom razgovoru redateljica Marjan Khosravi, rođena 1996., govori o tomu, rekavši da se i u njezinoj obitelji prema ocu odnosilo kao prema vladaru, a premda je on, kao i mnogi Iranci, među njima bio kralj, supruga mu, kao ni druge supruge drugih muževa-očeva-kraljeva, nije bila kraljica, već pokorna sluškinja.
U jednom sloju “Mrs. Iran’s Husband” nježan je, znatiželjan film poetsko-etnografskog ugođaja koji s ljubavlju prema krajoliku i čovjeku bilježi priprost, jednostavan život seljaka…
Marjan Khosravi prethodno je snimila nekoliko kratkih igranih i dokumentarnih filmova te jedan srednjometražni dokumentarni (neki od njih također promatrahu obitelji Bahtijara) koji tematiziraju ženska i dječja prava, odnosno ukazuju na ukorijenjene nepravde, a ta je vodilja utkana i u ovo ostvarenje. Čvrsto i snažno, no ne nametljivo ni s podignutim prstom. U jednom sloju “Mrs. Iran’s Husband” nježan je, znatiželjan film poetsko-etnografskog ugođaja koji s ljubavlju prema krajoliku i čovjeku bilježi priprost, jednostavan život seljaka – doduše, isključivo Parsehovih – u gorskim visinama, pri čemu snimatelj Mahdi Azadi s pomnošću sabire jesenske svjetlosne valere ne osobito privlačnog područja kojemu, međutim, smještenu na rubovima civilizacije, ne manjka ljepote kakvu priroda, kakva god bila, nudi sama po sebi. Prevladavat će ipak zagasiti, pepeljasti tonovi, nerijetko i duboke, crne sjene, kao slikovni doprinos neveselom tematskom ozračju.
Prožeto s time, izmjenjuju se kratki intervjui s protagonisticama, Soltanovim ženama Iran i Sarom, u kojima one šturo opisuju kako su postale gospođe Parseh i kakvi su odnosi u obitelji, noseći svoj životni teret potlačenih seoskih supruga, potlačenih Iranki, stoički, pomireno, trpno. Jer sudbina je takva i tu se ne može ništa. Pokoju će riječ filmaši izvući i od Soltana, a jedna od taktika prikaza situacije jest spajanje njegovih izjava s izjavama gospođa, koje su uvijek u suprotnosti. On, primjerice, kaže da se one s nečim slažu, zatim jedna od njih, upitana zasebno, kaže da ne, što, dakako, oslikava stupanj međusobnog razumijevanja i osobnog uvažavanja, a čak odzvanja i mjericom crnoga humora. Naglasak će postupno preći na Saru, mlađu suprugu koja se, iako marljivo cjelodnevno radi, ne libi verbalno suprotstavljati Soltanu – za razliku od starije Iran – iz čega se pomalja moguće čitanje zamisli o tomu kako se s mlađim naraštajima nemili običaji ipak donekle mijenjaju.
Ritmičko-slikovno zavodljivo djelo – nagrađeno kao najbolji međunarodni kratki dokumentarni film na 30. Hot Docsu – dojmljivo skicira crticu iz bivstvovanja življa ispred kamere te tiho ispisuje ono što želi poručiti, no kao što je često s novijim dokumentarnim filmovima, čini se da više informacija o konkretnim praktičnim pojedinostima ne bi bilo zgorega. Gledatelj bi bio upućeniji, a to ne bi nimalo naštetilo tomu što su filmaši naumili postići.