U Zagrebu će se od listopada 2023. do veljače 2024. godine održati trinaesta po redu Restartova Škola dokumentarnog filma. Riječ je, ukratko, o sada već odavno etabliranom edukativnom programu, koji polaznike oboružava znanjem potrebnim za snimanje vlastitih dokumentarnih ostvarenja. A ima li boljeg vremena od predstavljanja Škole, od razgovora s ljudima koji istu poznaju uzduž i poprijeko. Za portal Dokumentarni.net o svim mogućim stvarima koje bi vas mogle zanimati vezani za ovaj program, govori jedna od mentorica i predavačica, montažerka Hrvoslava Brkušić. S Hrvoslavom smo, podsjećamo, o njenom montažerskom pozivu pričali u sklopu prve sezone “Pogleda iza objektiva”.
Kako je izgledao tvoj dolazak u Školu dokumentarnog filma?
“U Školu sam došla nakon njenog utemeljenja, dok su tamo predavali i radili Nebojša Slijepčević, Ana Hušman, Oliver Sertić, Igor Bezinović, Dinka Radonić, Anita Bastašić…; sigurno ću izostaviti još neka imena i odmah se ispričavam na tome. Ako se dobro sjećam, zamijenila sam Vladu Gojuna i držala satove montaže, te radila s polaznicima na njihovim završnim filmovima. Bila sam sretna nakon pridruživanja kolektivu. Novi suradnici i predavači primali su se otvorenog srca i nikad nije postojao osjećaj starijih utemeljitelja, već su od starta svi bili ravnopravni oko odluka o formiranju novih potreba Škole. Uvijek je bio prisutan duh zajedništva, koji se neminovno bazira na slušanju i uvažavanju mišljenja i razmišljanja. Mi novopridošli slušali smo kolege koji su pričali iz iskustva rada s polaznicima, nadopunjavali smo se u idejama o unaprjeđivanju vježbi i programa. Svi polaznici koji su prošli Školu kroz evaluacije, svojim su prijedlozima utjecali na kvalitetu programa. Mislim da je današnja postavka Škole uzročno-posljedična veza njenih polaznika i predavača.”
Koje su glavne sastavnice Škole dokumentarnog filma i na čemu kao edukatori najviše inzistirate s tehničke, a onda i pedagoške strane?
“Za razliku od tradicionalnog načina podučavanja filma – koji proces razlaže na odvojene faze i postupke – u Školi se njegovom stvaranju pristupa kao cjelovitoj djelatnosti. Polaznici prolaze jedinstveni program te stječu znanja i vještine iz osnova snimanja i korištenja pripadajuće opreme, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije. U vremenskom periodu od šest mjeseci to je ambiciozan zadatak, međutim ne i neizvediv. Jedni se pokažu kao sjajni snimatelji, drugi kao sjajni montažeri, nekima tehničke stvari nešto teže idu, dok su im koncepti lagani… No, većina uspijeva realizirati svoje vježbe kroz zadani program i tempo. Koliko god se nekad žale da je preintenzivno, mislim da su na kraju svi ponosni na sebe.
“S tehničke strane inzistiramo na prolasku kroz svaki segment izrade filma samostalno, kako bi polaznici osvijestili svoje potencijale. Smatram da time dobiju raznolike benefite – ne samo da nauče tehničke aspekte izrade filma, već kroz to znanje osvijeste i vlastitu poziciju u pojedinim fazama; kako se osjećaju s kamerom, kako nalaze rješenja u realizaciji ideje, gdje su im limiti i kako se nositi s njima. S pedagoške strane važno nam je upoznati i razumjeti senzibilitet polaznika/ica, razviti otvorenost za kritiku i slušanje sugovornika, širinu promišljanja, znatiželjnost, etičku senzibilnost, političku osviještenost, podršku pri realizaciji projekta… Na predavanjima je uvijek po dvoje ili više predavača, trudimo se poticati konstruktivni dijalog od samog početka među polaznicima. Kao predavači smo dosta raznoliki, rekla bih širokog spektra senzibiliteta. To rezultira zanimljivim raspravama na predavanjima te proširuje horizonte artikulacije filmskog jezika.”
Kako izgleda prosječna godina Škole?
“Prosječna godina izgleda tako da se okupljamo tri puta tjedno kroz četiri mjeseca, zatim u sporijem ritmu, sukladno potrebi grupe, sljedeća dva mjeseca kada polaznici rade na svom završnom filmu, takozvanoj petoj vježbi. Program se temelji na pet osnovnih vježbi koje su nadopunjene s nizom manjih zadataka za razvoj tehničkih vještina, percepcije, kreativnosti i kritičkog mišljenja. Uz razvoj i realizaciju filmskih vježbi posebna se pažnja posvećuje analizi različitih filmova i postupaka. Budući da smo kroz godine iskustva rada na Školi uočili da intenzitet i posvećenost realizaciji vježbi varira, nastojimo u tim periodima uključiti vanjske predavače kako bi osvježili grupu, porazgovarali o stilu polaznika na temelju nekih gotovih vježbi i generalno izmijenili neko novo iskustvo sa polaznicima. Pri odabiru gostujućih predavača nastojimo dovoditi autorice i autore iz različitih područja djelovanja, od eksperimentalnih filmaša/ica, animatora/ica, dokumentarista/istica… Trudimo se birati inspirativne ljude koji će nadahnuti naše polaznike i potaknuti ih da se oslobode u vlastitom filmskom izražavanju. To je i glavni cilj Škole.”
Na ovom edukativnom programu sudjeluju i mentori iz različitih filmskih polja, često i izvan Hrvatske?
“Na prošlogodišnjem izdanju Škole gosti su bili norveška autorica i snimateljica Marte Vold, u suradnji sa Multimedijalnim centrom predavanje im je održao japanski autor Kazuhiro Soda, tu je i sjajna Dina Pokrajac, voditeljica i programska urednica Dokukina s kojom u suradnji radimo masterclassove. Ove godine posjetio nas je izraelski autor Avi Mograbi. Kroz godine smo surađivali s Marijom Kozinom, Mirnom Belinom, Borisom Mitićem, Srđanom Kečom, Milošem Tomićem, Jean-Gabriel Périotom i nizom drugih imena. Svake godine razgovaramo o generaciji koju smo ispratili, što je funkcioniralo a što ne i kako poboljšati program. Program dorađujemo i u hodu, kada upoznamo novu generaciju polaznika i osvijestimo njihove potrebe. Nekad i pogriješimo, ali upravo ta sinergija, koja dozvoljava da mijenjamo i eksperimentiramo, čini Restartovu Školu posebnim mjestom za filmske početke.”
Što polaznicima pokušavaš usaditi s tvoje, montažerske strane priče?
“Osim što polaznike tehnički vodim kroz upoznavanje programa za montiranje, jako mi je važno s njima prolaziti i montažno promišljanje prije snimanja, a posebno nakon snimanja. Tada se u većini slučajeva promijeni ono očekivano od materijala. Mislim da je važno polaznicima prenijeti da je pri izradi filma potreban trud, rad, široko promišljanje i neodustajanje. Tehnički program se usvoji brzo, nekima ide brže, nekima sporije, a ukoliko se sustavno radi na vježbama, sigurnost korištenja programa se poboljšava. Međutim, najviše volim razgovarati s polaznicima o formiranju filmskog stila, jezika, konstruiranju pa dekonstruiranju istog. Uz filmski primjer volim im sugerirati knjigu koja me oduševila stilom pisanja, s njima popričati o trenutno aktualnim događajima u svijetu, načinu njihovog percipiranja sadržaja na društvenim mrežama, koju glazbu slušaju…
“Bitno je osvještavati na koji način percipiraju svijet oko sebe i kako kroz tu percepciju uobličavaju vlastiti izričaj. Nastojim im ukazati da je mnogo toga u samom materijalu i da su u dijalogu s njime, želim ih ohrabriti da eksperimentiraju, pronađu ono jedinstveno za materijal i bez straha to eksponiraju. Kroz godine rada, prakse i življenja, moje razmišljanje o filmu i svijetu u kojem taj film ostavlja odraz se mijenja, važno mi je da montažerski um bude stalno elastičan i svjež. To najviše nastojim podijeliti s njima. Dokumentarni film uvijek mora korespondirati s vremenom u kojem nastaje, ne samo prepričavati ili bilježiti kronologiju nekog događaja. Kako je John Cage isticao da trebaju nove uši za novo slušanje, parafraziram da trebamo nove oči za novo gledanje. Ako im nešto od toga prenesem, sretna sam; ako saznam da je netko od njih otišao dalje na montažu i odlučio se profesionalno baviti montažom, presretna sam.”
Nakon dvanaest godina Škole dokumentarnog filma, možemo podvući crtu oko onoga što je bilo dobro, na čemu bi još trebalo raditi… Je li možda došlo do svojevrsnog zasićenja ovim formatom i kako bi po tebi izgledao neki idealni scenarij, daljnjeg razvoja ŠDF-a u financijskom, kadrovskom i programskom smislu?
“Mislim da je Škola u svojih dvanaest godina postojanja ostavila lijep trag na lokalnoj sceni i da su njeni filmovi pokazali jedan otvoreniji, zaigraniji pristup dokumentarnom rodu. Osim u Hrvatskoj, neki dokumentarci su bili jako uspješni i na inozemnoj sceni, a neki od njih našim polaznicima dali veliki vjetar u leđa da se nastave baviti filmom. Mislim da smo odgojili brojne polaznike koji su se nastavili dalje razvijati. Kao što smo imali neke uspješne godine, i na nama su ostavili trag zbivanja iz recentne prošlosti poput pandemije i potresa. Osjetio se određen zamor, kako među polaznicima, tako i među predavačima. Neki su predavači odlučili smanjiti rad u Školi, neki je napustiti… Većina ih je kroz godine dobila zaposlenje na različitim akademijama i naravno da se to osjeti i na djelovanju Škole. Ali to su sve razlozi da se program Škole svaki put propituje i poboljšava – kao što polaznici trebaju biti sretni i zadovoljni, isto trebaju i njeni predavači.
“U samom kadru predavača Škola se konstantno pomlađuje; prošlu godinu smo pojačali i osvježili sekciju snimanja i montaže zvuka te zaposlili dva mlada perspektivna filmska radnika, Matiju Santra i Luku Gamulina. Pomaka i preinaka će biti još. Dokazali smo između sebe da je riječ o kolektivu koji uspijeva prevladati i neke poteškoće, te zajedno raditi na unapređenju programa. Osjećam da će u narednom periodu Škola dodatno ekspandirati, iako u financijskom dijelu nema mnogo mogućnosti za izvaninstitucionalne programe. Treba imati velike snove i nadu da će ih pratiti svi ostali segmenti potrebni za realizaciju istih.”
Čega se najviše sjećaš iz svog vremena djelovanja u Školi dokumentarnog filma; ima li neka anegdota, posebno sjećanje? I da ne zaboravimo – koliko vam je kao edukatorima bitno da vaši autori ostanu u dokumentaristici kao autori?
“Ne bih sada izdvajala niti jednu anegdotu posebno, jer je u Školi uvijek zabavno, stimulativno, dobro. Nekad ima i satova kada se izreknu teže opaske, možda i prestroge, ali uvijek iz najbolje namjere te iz potrebe da film pojedinog polaznika bude promišljen, etičan, kvalitetan. Svi ljudi koji rade u Školi iskreno vole taj program, a kroz godine nam polaznici šalju jednaku potvrdu te ljubavi. Mnogi su se nastavili baviti filmom: Katerina Duda je sadašnja predavačica, zatim su tu Tea Vidović Dalipi koja je ovih dana na DokuFestu imala premijeru svog filma ‘Snajka traži sreću’, Sara Jurinčić čiji je film ‘Valerija’ upravo krenuo na festivalsku turneju, Ivan Grgur čiji se film ‘Espi’ prikazao na ovogodišnjem Motovun Film Festivalu, Ante Zlatko Stolica, Lucija Ana Ilijić, Katarina Lukec, Kim Kukuruzović, Nikolina Bogdanović, Klara Šovagović, Neža Knez, Mia Martinović, Maja Miloš, Mia Knežević, Vladimira Spindler, Sabina Mikelić, Teo Morosin, Michele Bulešić…
“Neki su nastavili raditi svoje filmove, neki se pronašli u snimanju, neki u montaži… Naravno da smo sretni kad se netko nastavi dalje baviti filmom, dokumentarnim ili eksperimentalnim, odnosno kada nađe svoju nišu i nastavi se razvijati u njoj. Ukoliko smo im mi otvorili te prozore, itekako nam to daje poticaj i vjeru da ovo što radimo predstavlja nešto dobro i ima smisla. Ali ne trebaju se svi baviti filmom, ako u bilo kojem segmentu života utječemo na ljude koje susretnemo i oni na nas, svaki pomak, otvaranje i blago pomicanje prema naprijed, u konačnici predstavlja veliku stvar.”