U zagrebačkoj Kinoteci od 31. je svibnja do 1. lipnja 2023. održano 16. Gledalište Kinokluba Zagreb, tradicionalna godišnja nagradna smotra svih filmova ostvarenih pod okriljem KKZ-a tijekom godine dana, od prošloga Gledališta. U osam projekcija prikazano je pedesetosam filmova u konkurenciji i tri izvan, a od toga je šesnaest bilo prijavljenih i označenih kao dokumentarni, odnosno dokumentarno-igrani ili dokumentarno-eksperimentalni. Među devet nagrađenih, dva su dokumentarna: “Žene na rubu” (KKZ; 39 s, 2022.) Anite Čeko izdvojen je posebnim priznanjem velikog žirija (Katerina Duda, Josipa Henizelman, Matej Merlić), a “Kakvi smo mi to ljudi” (KKZ; 17 min, 2023.) Drage Toromana zasebnom nagradom člana žirija kritike Edvina Tišljareca.
Najkraći film 16. Gledališta, “Žene na rubu”, određen kao dokumentarni, ostavlja dojam snimljene zateknute zbilje, no podjednako je moguće da je riječ o dogovorenoj, priređenoj, odglumljenoj situaciji – dvije djevojke, na balkonskim vratima, razmijene nekoliko kratkih rečenica – što će reći postupku igranog filma, dočim već sama zamisao predstavljanja tog de facto statičnog, otprilike poluminutnog kadra (ponešto trajanja zaprema odjavnica) kao samostalne cjeline, snažno zanosi na percepcijsko-koncepcijski eksperiment.
“Kakvi smo mi to ljudi” konvencionalnijega je obličja, a usredotočen je na, recimo, hobi umirovljenoga zagrebačkog invalida, čovjeka na svoju ruku, koji vrijeme mahom provodi hraneći golubove u parku u središtu grada (na Trgu Ivana Mažuranića, prepoznat će Zagrepčanin) te labudove, patke, galebove, vrane, ribe… na jezeru Jarun. Drži se one: “Ako čovjek nema ljubav prema životinjama, nema ni prema ljudima”, no svojim djelovanjem nerijetko ometa slobodnu i sigurnu igru djece u parku ili izletnika, šetača, kupača na Jarunu. Tko ima prednost? Jer jedno s drugim katkad, ni uz najbolju volju, naprosto ne može. A čovjek se, nažalost, rado i često zabavlja bacajući kamenje i huškajući pse na ptice. Toroman pripovjedačku i interpretacijsku povlasticu daje isključivo protagonistu, prosudbu prepušta publici i izbjegava sugestivniji komentar, nudeći ga krišom tek pozornošću posvećenoj snimkama prirodnih ljepota.
Među ostalim (posve ili donekle) dokumentarnim ostvarenjima, od osnovnoškolskih prvih mačića i pačića do djela autora koje smo već upoznali, našla su se, dakako, i ona što se mogu podržati kao korektni ili nadkorektni vježbovni okušaji, kao i ona ozbiljnog pogleda i zamaha. Ovom prilikom izdvojimo četiri filma dvoje autora.
Renomirana kratkometrašica čije nove filmove uglavnom željno očekujemo, Sunčica Ana Veldić na Gledalištu je sudjelovala s dva ostvarenja. “Ovako živi jet set – In memoriam Martin Semenčić (30. 11. 1980. – 8. 1. 2023.)” (KKZ; 34 min, 2023.) prikazan je izvan konkurencije, a dokumentarno-igrani “Anomalija” (KKZ / Udruga Pomalo; 18 min, 2021.) u konkurenciji. Kako jasno kaže podnaslov, “Ovako živi jet set” posvećen je nedavno preminulom oblikovatelju/dizajneru zvuka i montažeru Martinu Semenčiću, među inime dobitniku pet Zlatnih arena za oblikovanje zvuka, na Pulskom filmskom festivalu. Posrijedi je dinamičan, žustar i dirljiv, ali nimalo patetičan niti tugaljivo podešen film. Nujnost izbija iz konteksta, jer gledamo zaigranog čovjeka bodre energije i prštavog elana znajući da ga više nema, no cjelina je ugođena više duhovito negoli žalobno, čak s ponešto dobrodušne (samo)ironije. Taj nježan, ali i oštrouman humor nadaje se kao odraz svjetonazora, nastupa, osobnosti portretiranog filmaša s kojim je autorica očito bila bliska te je svoju posvetu bez bojazni mogla ispisati neposredno, iz prve ruke, možda baš na način koji bi i izabrao i sam Semenčić, ne mareći za uobičajen pristup iskazivanju poštovanja i udivljenja izdaleka. Posrijedi je malne kućni film, snimljen tijekom nekoliko dana, vjerojatno kao privatni podsjetnik, u srpnju 2015., za 62. Pulskog filmskog festivala koji Semenčić i Veldić posjećuju zajedno.
Prvo povodom prikazivanja cjelovečernjeg dokumentarno-eksperimentalnog filma “Rakijaški dnevnik” (Hrvatski filmski savez, 2016.) Damira Čučića, potom kako bi Semenčić primio Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka toga filma. Službeni put doima se poput ljetnog izleta. Ponajprije Semenčić, manje Veldić, rado, izravno u kameru komentiraju svoju putešestviju, (samo)zabavljački i kritički odmjeravajući uvjete festivalskog gostoprimstva koje ne smatraju bajnima (ni jet seterskima, odakle i naslov) i ino. Ekstrovertni Semenčić u prvom je planu, sve ostalo je eliminirano i suzbijeno. Osoba zabilježena u trenutku, isječak kojim se živo ocrtava njezin temperament i, pars pro toto, društveno-umjetničko dostignuće. Završnica s dugim statičnim kadrom u sauni, u kojem se protagonisti gube iz vida u bijelosivoj pari, gotovo klasično metaforizira konačni odlazak, a sentimentu nepovrata zvučno se pristupa u uvelike netipičnom ključu, uz zabavno (ironičnu) country poskočicu “(We’re Not) The Jet Set” u izvedbi Tammy Wynette i Georgea Jonesa. Tko zna, možda omiljenu pjesmu Semenčića i Veldić iz toga doba. Bilo tako ili ne, riječi “We’re not the jet set, we’re the old Chevrolet set, but ain’t we got love?” lako je usvojiti kao izraz njihova (tadašnja) doživljaja samih sebe. Suza i osmijeh u jednome.
Drugi autoričin film, “Anomalija” otpočinje uvjerljivo dokumentarno. Negdje uz more, mlada žena palja, izlijeva vodu iz plastičnoga kaića, mobitelom razgovara s prodavačem brodića koji bi kupila, sama sa sobom, za kameru, govori o odluci da promijeni život. Zagrepčanka bi postala ribarica. Protagonistica je Olja Budimir koja je već nastupila u nekoliko filmova Sunčice Ane Veldić, no to ne znači da pred nama nije njezina zbiljska sadašnja priča. Malo po malo, pokazat će se da je riječ o tiho humorističnom djelu u kojem Budimir igra ulogu dođošice te od mjesnoga stanovništva – nalazimo se u Komiži, na otoku Visu – naivno traži ribarsko-ribolovnu poduku, od današnje neznalice do sutrašnje prekaljenice. “U petak sam došla iz Zagreba. Htjela bih se baviti ribarstvom.” Pripremila se obuvši gumene čizme, odjenuvši iznošenu plavu kutu i majicu na plavo-bijele pruge te naglavivši crnu kapu. I riba je po horoskopu. “Anomalija” neopterećeno, opušteno izazovno, nepretenciozno igralački prožima dokumentarno i igrano. Olja Budimir možda tumači zamišljeni lik, možda neku inačicu sebe. Ono što govori u dijalozima s namjernicima ne čini se scenarijem zapisano, već improvizirano na temu, a mještani u većini prizora ne djeluju kao da su se išta precizno dogovarali s filmašima, već da reagiraju spontano, po svom. Recimo, kao kad televizijski reporter na razgovor navede slučajnog prolaznika. Iako je novinar osmislio pitanja, rezultat je, zar ne, dokumentarnog karaktera. Potkraj djela koraknut će se i u maglu mistične fantastike, što bi u sjećanje moglo prizvati razmjerno srodan “Dokumentarni film: ‘Sad ili nikad'” (KKZ / 7 dana stvaranja; 2016.) Zorka Sirotića, filmaša čiji senzibilitet nije daleko od onoga Sunčice Ane Veldić. Uostalom, njih dvoje, neće biti slučajno, zajednički mentoriraju jedan od tečajeva dokumentarnog filma u KKZ-u.
S dva je osebujna i dojmljiva dokumentarno-eksperimentalna filma sudjelovao i Bartul Marušić. “Stepenice i Krevet” (KKZ; 8 min, 2023.) diptih je naoko nevezanih i različitih tema i sadržaja, no svejedno funkcionira u začudnosti, a i crtom apsurda na hrvatski način. Osunčane, eksterijerne “Stepenice” iznose klasičan slučaj stuba do mora, izgrađenih na svoju ruku, nekoć davno – u Marušićima kod Omiša – koje zbog lošesusjedskih odnosa odmažu i razdvajaju, umjesto da pomažu i spajaju; zamračeni, interijerni “Krevet” svojevrsna je ilustracija zbiljskog ili izmišljenog karikaturalnog zapisa o životnom putu neviđenoga pripovjedača inozemnoga naglaska, povezanog s hrvatskom visokom politikom. Marušić slikopis(e) sastavlja i iznosi povišenom hitnjom čovjeka u vrućici ekspresije, zanesenog i oduševljenog bezbrojnim audiovizualnim mogućnostima. Iznenađenja u autorskom odabiru i izrazu pljušte hrpimice, pomislilo bi se gdjekad – nasumično, kako se autoru u tom času svidjelo, što mu je god palo napamet. Međutim! Nezaustavljivo brzometan vatrometni vrutak vizualnih atrakcija i neočekivanih rješenja, osnažen nadahnutom uporabom glazbe, privlači, plijeni i drži pozornost, a unatoč dojmu izlagačkog meteža, teme i pripovijesti nadaju se posve jasnima, zaokruženima i poentiranima.
Podjednakim žarom, predanošću i stilskim pristupom oblikovana je i “Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'” (Samostalna produkcija / KKZ; 61 min, 2023.), na uvodnici označena kao “dok. ig. psih. drama”. Posrijedi je autobiografsko razmatranje u kojem Marušić, pravnik, autor više publicističkih knjiga iz tog područja, također i glazbenik (uvršten je i isječak njegova nastupa na Međunarodnom festivalu pisme i vina Marko Polo u Korčuli 2014., s pjesmom “Moj dida” kojoj je suautor), razmatra vlastito nošenje s psihičkim bolestima i život sa sadašnjom družicom, također dijagnosticiranom psihičkom bolesnicom. “Ja sebe ne smatram bolesnim. Što znači biti bolestan, a uspješan, zdrav, a neuspješan? Svi smo i zdravi i bolesni”, misli su oko kojih previre cjelina. Najdulji, jedini cjelovečernji film 16. Gledališta, djelo zavidnog stvaralačkog poleta i idejne nesputanosti, daje iskren uvid u dio jednog (zajedničkog) života te trajanjem ne nadmašuje sadržajnost.
