Premijera filmova Restartove 12. Škole dokumentarnog filma održana je u zagrebačkom Dokukinu KIC 11. svibnja, uz slobodan ulaz te razgovor s autorima. Mentori Škole, održane od listopada 2022. do travnja 2023., bili su Igor Bezinović, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Bojan Mrđenović, Dinka Radonić i Oliver Sertić; stručnim su podučavalačkim doprinosom sudjelovali i Luka Gamulin, Ana Hušman, Vanja Jambrović, Matija Santro, Nebojša Slijepčević te Marte Vold i Kazuhiro Soda. Pohodilo ju je osmero polaznika: Dora Fodor, Veronika Gamulin, Jelena Godrijan, Maša Grbac, Matea Jocić, Ana Kanjera, Nikolina Pavleković i Denis Tišljar, a izrađeno je pet kratkih filmova kojima su autori i snimatelji i montažeri.
Usredotočenošću se izdvajaju dva: “Korijen” (9 min, 2023.) Dore Fodor i “U potrazi (Jedna noć u Zagrebu)” (8 min, 2023.) Matee Jocić. Oba vrlo jednostavna, minimalistička, preciznoga, jasnoga usmjerenja i ugođajno-dojmovne cjelovitosti, a za sobom, čini se, ostavljaju samo ona pitanja koja su nakanili postaviti. “Korijeni” su intimistički zapis ispovjednog pripuštanja u jednu od tajni vlastite privatnosti mlađe žene, koja ima rijedak poremećaj neodoljiva poriva za čupanjem svojih dlaka i jedenjem njihova korijenja. Stručni nazivi za te porive su trihotilomanija i trihofagija, a javljaju se u 1-2 posto ljudi. Neidentificirana protagonistica, na odjavnici predstavljena kao S., pretpostavljeno strankinja, jer govori engleskim jezikom, rečenu maniju opisuje razložno, nenametljivo povjerljivo, s tek mjericom nervoze i neugode, a kad, primjerice, predočava slast užitka u grickanju korijena kose – koji je, usputice, priličan zgoditak, jer ne uspijeva ga se izvući sa svakom vlasi – nije teško preslikati zamisao i poćut te opsesije na bilo koju drugu, a svatko od nas, zar ne, ima neku. Primjerice, vrlo proširene strasti poput pušenja ili sportskonavijačke agresije isto tako nisu znak ni posljedica psihe koja puca od zdravlja, društveno su nepoželjne, ali prihvaćene i normal(izira)ne, a u svakom pogledu znatno štetnije od hrskanja vlastite kose, u nekom zakutku, nikomu na putu.
Protagonistici S. se uglavnom snimaju samo dijelovi tijela i lica, u izrescima koji će, osim što onemogućuju prepoznavanje, sugerirati i psihički nemir, a pogled kamere osobito se usmjerava na dlaku, vlasi, kosu, posebice na češljanje, sljubljeno s naglašenim šumom pomnog četkanja lijepe, podatne, sjajne, duge kose polaganim pokretima, čime se predočava osjećaj blagotvorne meditativnosti čina te se gledatelja krišom priklanja svijetu trihofilije i razumijevanja prema toj obuzetosti. Izgovoreni tekst teče uvelike urednim i preglednim dramskim tijekom, a slika postupno, sve učestalije, no bez pretjerivanja, montažom, višestrukim ekspozicijama, načinom snimanja – detaljima i (gotovo) mikroskopskim zapisima vlasišta – ulazi u područje eksperimentalnoga izraza, svojevrsne apstraktne onostranosti, ovda-onda stvarajući ozračje animacijskoga. Filmski-slikovno zanimljivo i začudno, istovremeno dokumentarno-poučno (većini nepoznato područje) i dirljivo.
“U potrazi (Jedna noć u Zagrebu)” podnaslovom nas, najvjerojatnije posve točno, informira o lokaciji zbivanja, ali sama slika ne odaje dojam velegradskoga poprišta. Kao da su hotimice izbjegnute ne samo lako prepoznatljive zagrebačke vedute, nego i metropolske asocijacije uopće, a građen ugođaj urbanog provincijskoga mjestašca. Odulja završnica zbiva se na totalom obuhvaćenoj ovelikoj livadi koja nipošto ne priziva zamisao razvijene urbanosti. I u tome je određeni čar cjeline, jer Zagreb – koji zapravo i nije tema filma – se umnogome sastoji i od takvih predjela. Noću, u mrklini, neka djevojka nešto traži, u eksterijerima naselja – u dvorištu (valjda) muzeja, u potoku-kanalu, rijeci, pod zidinama, uz oluk…. Odjevena u tamno, mrklinu razbija bijeloplavom svjetlošću baterijske svjetiljke, koja stvara zanimljive oblike i najčešće je slikovnim žarištem kadra. Teksta nema, vjetar (stilizirano) huči, kišica sipi, rominja, glasaju se noćne ptice, ona traži i traži, da bi se na kraju, tražeći i tražeći, otputila u tmastu daljinu. “U potrazi (Jedna noć u Zagrebu)” nadaje se više eksperimentalno-igranim, negoli dokumentarnim filmom (čega bi to uopće mogao biti dokument?), no činjenica je da je snimljen i predstavljen kao rad Škole dokumentarnog filma. Skladno spregnuti čimbenici slikovnosti, ritma, zvuka, ugođajnosti, uz zagonetku koja se ne rješava, a možda ni ne postoji, tvore zanimljivu cjelinu čijih sedam-osam minuta, unatoč određenoj repetitivnosti prikazanoga, prođe u časku. Nadahnuto, informirani smo odjavnicom, Bas Jan Aderovom serijom fotografija “U potrazi za čudesnim (Jedna noć u Los Angelesu)”.
“Chiaroscuro” (11 min, 2023.) Ane Kanjere donosi razgovor s gospođom treće dobi koja sama živi u velikoj (225 m2), uređenoj, lijepo namještenoj kući moderne arhitekture, no već desetljećima, kako se čini, nezaposlena, oskudijeva sredstvima za struju, vodu i grijanje, bit će i ino, te se snalazi kako može. Riječ je o obrazovanoj građanki dotjerana izgleda koja ne ostavlja dojam siromašne osobe i utoliko je primjer, slučaj, zanimljiv. Filmom se ne zalazi u društvene i osobne okolnosti koje su dovele do neobične situacije što se čini trajnom, već se primjećuju i izdvajaju ugodni i pozitivni vidovi uspomena i aktualnog živovanja, što jest privlačno i netipično, ali se u konačnici čini prenedorečenim, više zgodnom skicom budućeg filma koji bi temeljitije predstavio i protagonisticu i njezino bivovanje.
“Vibracije” (10 min, 2023.) Denisa Tišljara prvim dijelom nude snimku energične probe glazbenog pop-rock sastava, drugim opuštanje uz zvuke gonga i frule. Dinamika, napetost, ekstrovertna međuigra suvremenog zvukovlja glasnih električnih glazbala, nasuprot smirenosti, meditativnosti, introvertnosti drevni(ji)h akustičnih glazbala u tzv. zvučnoj kupki. Pokazano jest, snimljeno jest, ideju ćemo (možda) shvatiti, no kao da se nije zašlo izvan proste, elementarne bilješke namijenjene za podsjetnik uskom krugu snimanih.
“Moj sokole” (14 min, 2023.) Maše Grbac oslanja se na kućne snimke obiteljskog ljetovanja koje je autorica zabilježila prije dvadesettri godine, a sad im se nostalgično vraća, uz vlastite komentare i posjete snimljenim ljudima i mjestima, odmjeravajući naglas svoje sazrijevanje u tom razdoblju. Jasno profilirano, pregledno i zaokruženo, ali ni ovdje se ne čini da je učinjen odgovarajući iskorak prema zanimljivosti publici izvan snimane obiteljske zajednice.
Poneka prethodna Škola, na kojoj bi se ostvarilo i po deset završnih radova, znala je dati redom zanimljiva djela, uz poneko iznimno, a i u kreativno sušnijoj godini našao bi se pokoji zaokružen i cjelovit film, kao da ga je radio kakav iskusan, zreo filmaš, a ne početnik. Na ovogodišnjoj Školi opus dovršenih, odnosno prikazanih nedvojbeno je skroman, no dva iznadprosječno zanimljiva (debitantska) filma od pet ipak je razmjerno dobar rezultat.