Nakon nekoliko početnih minuta filma “El eco” / “The Echo” (2023), sredovječna seoska žena objašnjava načine kako noću pravilno zaštititi kućanstvo, jer u suprotnom će doći vještica koja pije dječju krv, i roditelji će djecu ujutro pronaći mrtvu i golu. Gledatelju se tako otkriva karakter prikazanog svijeta – začudan, fantastičan i dimenzijama udaljen od njegovog. Nekoliko minuta kasnije, isušena starica objašnjava kako je u jednom davnom trenutku svoje mladosti bila prva žena koja je kročila u selo. Time se evocira, možda s namjerom, pomisao na Marquezov Macondo iz “Sto godina samoće” te obitelj Buendia koja ga je zasnovala. I zaista, to je isti svijet, izrađen od iste esencije, gdje borave ljudi od zemlje i stoke. El eco jest Macondo, ali s jednom razlikom – slučaj je htio da kakav zli bog iz tog mjesta odstrani sva čuda, avanturu i magiju, i kao što vještica djecu ostavlja mrtvu i golu, tako smo i mi kao gledatelji ostavljeni u svijetu oskudice i praznine, u svijetu bez nade.
Ondje nas je ostavila Tatiana Huezo, salvadorsko-meksička redateljica čiji je dosadašnji filmski opus bio usmjeren na ljude nešto bliže okvirima suvremenog doba. Objekti promatranja u njenim filmovima uglavnom su likovi u nemilosti sustava; nevidljivi i nemoćni. Tijekom karijere bavila se pričama o žrtvama trgovine ljudima, zatvorenicima, svjedočanstvima iz ratova, korupciji i sličnim mehanizmima terora, a nakon kratkog izleta u igrani film s pričom o sudbini djece u opasnosti od narkokartela, dokumentaristici se vratila upravo s “El ecom”, filmom koji joj je na ovogodišnjem Berlinaleu donio Nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i Posebnu nagradu za režiju. Prema vlastitim riječima, za idealnom lokacijom tragala je šest mjeseci. Na onoj stvarnog El Eca, kojeg je pronašla u meksičkoj saveznoj državi Puebla, provela je nekoliko godišnjih doba prateći živote članova triju obitelji. Teško je točno razabrati tko od likova pripada kojoj obitelji, što bi mogao biti namjeran redateljski odabir, s ciljem naglašavanja univerzalnosti. Svima im je zajednički primjetan izostanak muških članova, čime film vjerno reflektira njihovu stvarnu odsutnost – muškarci su uvijek negdje daleko, u dalekom gradu, u potrazi za nadnicom. Iz tog razloga sve su centralne figure ženske, i odrasle i dječje, a sadržaj filma sastavljen je iz crtica njihove svakodnevice.
“El eco” nam pruža uvid u naizgled trivijalne radnje kao što su pomaganje u pranju starice, pospremanje kreveta, odlazak na polje, na ispašu ili u školu. Svi ti prizori, mikrodjelići dana, prikazani s maksimalnim detaljima i naturalistički, zapravo su putokazi koji upućuju na neizbježno odredište – kult prirode i njeno prožimanje s čovjekom. Ljudski su životi određeni prirodnim ciklusima, i stoga surovi, primordijalni, uvučeni u vječitu borbu za resurse. Iako priroda omogućava preživljavanje, u isti mah – kako likovima, tako i gledatelju – uzrokuje osjećaj egzistencijalne izoliranosti.
Na generalnoj tematskoj razini, “El eco” je priča o odrastanju, obitelji, ljudskim odnosima i vremenskoj petlji zbog koje povijest nema konac, nego se s generacije na generaciju vječito ponavlja.
Sami za sebe, vizualni aspekti filma njegova su najjača strana. Ernesto Pardo, redateljičin dugogodišnji suradnik, scene iz neljudskog okoliša snimio je kao statične, polumrtve, ali nipošto monotone jer je u njih upisana kontemplativna vrijednost. Bilo da se radi o prolasku oblaka po noćnom nebu, zvijezdama i polumjesecu, krajoliku u magli, tragovima u blatu ili apstraktnim formama brežuljaka, svaki bi kadar, pojačan autentičnim zvukovima poput udaljenog laveža, blejanja ovaca ili topota kopita, mogao funkcionirati i van namijenjenog konteksta. Kad se film odmakne od ljudi i govori isključivo putem slika, poetičnost se javlja kao zasebna kvaliteta. Kvaliteta je to koja filmu daje autorsku ambiciju i umjetničke nijanse, međutim, određene mane sprečavaju ga da se u tom smislu potpuno realizira. Odluka izbjegavanja jasno definirane granice između fikcije i fakcije ne bi bila problem da glumljeni dijelovi nisu prejednostavni i površni, što je greška koja Huezinom filmu čini nepopravljivu štetu. Za cijelog trajanja “El eca” gledatelj je izložen brojnim društvenim komentarima, najčešće izrečenih u vidu izvještačenih obiteljskih situacija. Nesuptilno namješteni dijalozi bave se rodnim ulogama, prvenstveno pozicijom žena u odnosu na muškarce ili općim čimbenicima odrastanja kao što je, primjerice, prva mjesečnica, udaja ili neminovnost rada.
Glumljeni dijelovi snažno odudaraju od znalački postavljene vizualne kulise, pa je stoga nejasno kome je film zapravo namijenjen. Obrazovana festivalska publika u glumljenim dijelovima neće vidjeti ništa što već ranije nije znala. Štoviše, znakovi neoriginalnosti mogli bi preliti efekt već viđenog i na pozitivnije dijelove filma, tako da bi joj se ciklus prolaznosti i regeneracije u prirodi mogao pričiniti kao neuspjela metafora. S druge strane, publika sa slabijim kognitivnim iskustvom kojoj bi izrečene ideje mogle biti novost, teško da će uživati u šutljivim, kontemplativnim dionicama.
Na generalnoj tematskoj razini, “El eco” je priča o odrastanju, obitelji, ljudskim odnosima i vremenskoj petlji zbog koje povijest nema konac, nego se s generacije na generaciju vječito ponavlja. El eco zaista jest Macondo ili bolje rečeno – njegov antipod. Iako su u ta dva mjesta utkane iste priče, Macondo im za razliku od El Eca dodaje čuda i magiju. Problem je što su te priče već nebrojeno puta ispričane i kada se iznova prepričavaju u istome formatu, bez umjetničkog preoblikovanja, njihova svrha polagano nestaje. Postavlja se pitanje koliko je dokumentarna forma u ovom slučaju optimalno rješenje, jer bi se drugačijim izražajnim sredstvom vjerojatno stvorio upečatljiviji proizvod. Možda i pravi Macondo.
