Tradicijske zasade naše kinematografije autora postavljaju u središte kreativnog procesa, ne bi li osigurao umjetničku reprezentativnost, dok je uloga producenta kao organizatora ostalih filmskih aspekata najčešće podređena autorskoj perspektivi. Na tom je tragu producentica Tamara Puizina poduzela eksperiment kojim pretresa pretpostavljene pozicije i angažirala osam redatelja, kako bi pod okriljem unaprijed dane ideje snimili osam filmova. Konačni je rezultat omnibus “Osam poglavlja” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2022.) redatelja Tonćija Gaćine, Tihe K. Gudac, Jasmine Beširević, Anje Koprivšek, Petra Vukičevića, Dalije Dozet, Judite Gamulin i Katarine Lukec, povezan portretnim pristupom ženama širokog generacijskog raspona, a sve s ciljem pronalaska sličnosti u formiranju ženske stvarnosti.
Utoliko svaki redatelj snima po jednu priču žene u razdoblju koje je po nju formativno, radilo se o završetku školovanja, odabiru karijere ili naknadnoj retrospektivnoj evaluaciji postignuća. Neovisno jesu li u središtu zanimanja djevojčice ili zrele žene, većina se redatelja odlučuje za identičan pristup smjene frontalnog intervjua i kadrova svakodnevice sugovornica, koja pritom varira od karakterističnog životnog puta sportašice do stereotipnih promišljanja životnih uloga. Iznimka je tek opservacijski pristup prvog filma, crtice o djevojčici koja uči voziti bicikl, ali simbolika iskoračenja prema odrastanju rastvara se u klišeju. Ironiju sadržanu u činjenici da film o ženskoj neovisnosti otvara scena poduke od strane starijeg muškarca, teško je ignorirati, pri čemu implicira temeljnu nepromišljenost koncepta i lakoću zapadanju u vlastitu suprotnost. Naravno da ovdje nije riječ o ciljanoj sugestivnosti, ali otkriva nepostojanje čvrste niti vodilje, koja bi onda žensko iskustvo, koliko god široko postavljeno, barem osnažila i podržala. Pritom, izuzev priče o anksioznosti i depresiji, kojom mlada žena opisujući proživljena stanja ostvaruje skoro terapeutski učinak, niz prezentiranih razmišljanja neinventivan je, kako u odabiru, tako i tretmanu teme. Ostaje nedefinirano promišljaju li protagonistice vlastitu poziciju kao onu postizanja razlike u odnosu na uspostavljeni društveni okvir i s njim usklađena očekivanja, odnosno imaju li njihovi zaključci snagu utjecati na stavove potencijalnih gledateljica. Prije se međutim čini da prepoznatljive situacije i uobičajeni razgovori tendiraju unificiranju iskustava prema pretpostavljenoj univerzalnosti, dok pojedine sastavnice filma funkcioniraju kao samovoljno povezani dijelovi različitih životnih situacija
Mnoštvo autorskih figura uključenih u film, obično podrazumijeva supostojanje raznovrsnih poetika, ali u “Osam poglavlja” autorski se doprinos povlači pred ujednačavanjem postupaka unutar kompozicije. Izostavljanjem autorskih specifičnosti ili retoričnosti u skladu s afinitetima, komponente filma postaju međusobno zamjenjive bez narušavanja dinamike. Producentica Tamara Puizina u intervju za naš portal napominje angažman jednog snimatelja – Raula Brzića, što zasigurno pridonosi nijansiranoj cjelini, ali odsustvo konkretne redateljske vizure film osiromašuje za paralelni razvoj estetika.
“Osam poglavlja” prije djeluje kao rezultat slučajnog kombiniranja na temelju apstraktne tematske podudarnosti, a izostanak čvrste provodne linije neprekidno prijeti urušavanjem koncepta.
“Osam poglavlja” sukcesivno izmjenjuje priče o ženama razlikujući ih tek po dobi, da bi se izjednačile društvene ili statusne razlike individualnog doživljaja. Priče podvedene pod pozadinski, srednjostrujaški shvaćen pojam feminizma, ako o njemu uopće možemo govoriti, ne konkretiziraju određenu tezu, a još manje progovaraju o društvenim konfliktima i dijapazonu mogućeg feminističkog odgovora. To što su protagonistice žene čini se dovoljnom značajkom za njihovo uklapanje u širu filmsku sliku. Pritom se zanemaruje kut rodne osviještenosti ili kontrapunktiranih životnih odabira, što je svakako legitimno, ali filmski projekt ostavlja u njegovoj nedefiniranosti, pa i oportunom izbjegavanju provokacija uvriježenih pogleda. Ostvarenje kao da bezidejnost prikriva fingiranom univerzalnošću, a priče su nasilno istrgnute iz svoje sredine da bi se njihovi komadići usadili u filmsku strukturu. Tragati za filmičnim u svakodnevnom, lako zapada u lažnu poetizaciju stvarnosti, ne bi li se zamaglila činjenica da odabrana iskustva nemaju snagu samostalnosti, dok zajedničko očište nije formirano na razini filmske cjeline. Inzistiranje na navođenim razgovorima počesto zapada u repetitivnost, od višestrukog isticanja životnih odabira do protežnosti razgovora o hobijima ili osobnim htijenjima, bez da se izoliraju momenti bitni za ostvarivanje suštine odabrane teme.
“Osam poglavlja” prije djeluje kao rezultat slučajnog kombiniranja na temelju apstraktne tematske podudarnosti, a izostanak čvrste provodne linije neprekidno prijeti urušavanjem koncepta. Film se svrstava u skoro eskapističku nišu ženskih tema, iskustva ili filma, bez zanimanja za sadržaj koji nekritičko korišteni pojmovi zadobivaju. Odabrani je pristup posebno problematičan u našoj sredini sužavanja ženskih prava i sve vidljivijoj radikalizaciji retorika, koje relativiziraju posljedice neravnopravnog društvenog tretmana svih članova društva. Još važnije, produktivno progovarati o položaju žena značilo bi povezati ga s onim marginaliziranih skupina, dok inzistirati na rodnoj, ne isključivo spolnoj perspektivi, uključuje konkretne političke konotacije, nasuprot pukoj romantizaciji ili čak suštinskoj konzervativnosti pogleda na društvo. To što se redatelji ne fokusiraju na tradicionalnu ulogu žene, ovdje ne znači automatsko zauzimanje samosvjesne pozicije. Danas, kad je ženski položaj posebno ugrožen globalnim politikama retradicionalizacije, film koji se zaustavlja na supostojanju modusa ženskih egzistencija, naprosto ne rezonira s aktualnošću društvenog trenutka.
