EsejiProzori"Tekući led" - Tijelo kao misao

“Tekući led” – Tijelo kao misao

|

“Kazalište okrutnosti stvoreno je kako bi se kazalištu vratila strastvena i grčevita koncepcija života, i upravo u tom smislu nasilne strogosti i ekstremne kondenzacije scenskih elemenata mora se razumjeti okrutnost na kojoj se temelji. Ova okrutnost, koja će biti krvava kad je to potrebno, ali ne i sustavno, stoga se može poistovjetiti s vrstom ozbiljne moralne čistoće koja se ne boji platiti životu cijenu koju mora platiti.”

– Antonin Artaud, “Kazalište okrutnosti”

Tijelo i duh kao dva polariteta između kojih je život uhvaćen u neprestanom kretanju, tema su filma “Tekući led” umjetnika Dalibora Martinisa što ga je realizirao za “TV galeriju” Televizije Beograd 1988. godine. Zvučni sloj filma čine tekstovi iz korespondencije legendarnog francuskog pjesnika, esejista, glumca i redatelja Antonina Artauda (1896. – 1948.), koji se na engleskom jeziku čuju u offu dok u slici prvo idu dokumentarni prizori hokeja na ledu, a potom i prikaz igrača u svlačionici. Martinis bira Artauda, čijom se crno-bijelom fotografijom film i otvara, upravo iz razloga jer je ovaj legendarni utemeljitelj ideje kazališta okrutnosti bio trajno zaokupljen odnosom duha i tijela, inaugurirajući u kazalište postupke koji prizivaju primitivna ceremonijalna iskustva s ciljem oslobađanja ljudske podsvijesti i razotkrivanja čovjeka samom sebi. Tijelo je kuća podsvjesnog koje njime upravlja i protiv volje uma, a Martinis ovu tenziju nagona i razuma sjajno pretače u moćni vizualni spektakl što ga pružaju prizori hokeja na ledu. Metafora tijela kao oklopa ovdje se doslovno prenosi u teška, hermetična odijela što ih nose igrači kako bi se zaštitili od povreda i udaraca u ogromnom okrutnom intenzitetu ledene igre.

“Tekući led” otvara kratak prolog sastavljen od kadrova iskri koje frcaju i kolažnog nizanja slavnih fotografskih portreta samog Artauda, dok glas u offu na engleskom čita fragmente iz njegovih vlastitih tekstova te iz korespondencije s filozofom Jacquesom Maritainom. Nakon toga u bližim kadrovima promatramo kako muškarac, čija se glava ni u jednom trenutku ne vidi, na sebe stavlja kompleksnu hokejašku opremu. Ona uključuje niz zasebnih štitnika poput onog koji čuva međunožje, a kojeg autor pokazuje u frontalnom bližem planu. Nakon stavljanja oklopa na meko i ranjivo tijelo, vrijeme je za okršaj na ledu. Martinis montažno ritmizira narativ izmjenjujući kadrove koji imaju glasnu zvučnu sliku poput one navijanja i zvuka sirene kojom se oglašava početak i kraj utakmice, s onima posve tihima, gradeći tako napetost pred izlazak sada potpuno opremljenog igrača pred publiku i protivničku momčad. Film kulminira dinamičnim kadrovima same igre, a ovim je prizorima osim prizornog zvuka, povremeno opet dodan glas iz offa u kojem čujemo dio iz korespondencije u kojem Maritain odbija objaviti Artaudove pjesme. Utakmica je ovaj put izgubljena, ali ne i bitka.

Film se razrješava post festum razodijevanjem našeg igrača u svlačionici u kojoj u samoći u svojoj svijesti prolazi kroz ključne trenutke utakmice. Njih Martinis prikazuje kombinirajući glasne i dinamične kratke kadrove igre na ledu sa statičnim kadrovima osamljenog igrača u svlačionici, koji cijelo vrijeme na svom licu ima plastičnu masku zbog koje djeluje nadrealno u svojoj iznenadnoj emotivnoj krhkosti. Postavljajući igrača u nerealnu situaciju samotne kontemplacije, film razotkriva svoju temu metaforički danu kroz hokejaški okršaj. Riječ je o svakodnevnom i neupitnom sukobu unutarnjeg, emotivnog života koji živi samo s izlaskom u društvenu arenu. Tamo je uvijek potrebno navući oklop kako bismo preživjeli u često okrutnim i bezdušnim socijalnim interakcijama i transakcijama. Djelo i život Antonina Artauda isprepleteni su kobnim posljedicama te tenzije, a film koji mu odaje počast, nadahnuta je audio vizualizacija misli kako ispod svake okrutnosti leži ranjivost, odnosno mekano tijelo koje pulsira u potrazi za nježnošću. “Tekući led” suptilno, a opet moćno potvrđuje kako ispod ledena površine kojom nas dotiče svijet, teku emocije zbog kojih ima smisla još jednom ući u ring.

“Tekući led”

  • Režija: Dalibor Martinis
  • Producentica: Dunja Blažević
  • Kamera: Miloš Spasojević
  • Montaža: Radomir Todorović
  • Produkcija: Televizija Beograd
  • Godina proizvodnje: 1988.
  • Trajanje: 13 minuta

Povezani tekstovi

“Geography” – Teritoriji melankolije

Posljednji "Prozori" govore o filmu "Geography" (1989) hrvatskih multimedijskih umjetnika Brede Beban i Hrvoja Horvatića.

“A ljudi ko ljudi” – Pravo na izbor

U pretposljednjim "Prozorima" u fokusu je desetominutni dokumentarac "A ljudi ko ljudi" (1979) scenarista i redatelja Petra Trinajstića.

“San pustinjskih ljudi” – Pohvala pustinji

U filmu "San pustinjskih ljudi" Željko Malnar na sebi svojstven način pokazuje susret sa starosjediocima indijskog potkontinenta.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

73. Pulski filmski festival: Srđanu Kovačeviću Zlatna arena za najbolju režiju

Svečana dodjela nagrada 73. Pulskog filmskog festivala održala se sinoć u Istarskom narodnom kazalištu uz bogat popratni program.

73. Pulski filmski festival: “Yugo ide u Ameriku” – Balkan u Americi

U konačnici, Grujić i Borković u filmu "Yugo ide u Ameriku" zapravo ne rekonstruiraju povijest Yuga u Americi, nego tvore popkulturni kolaž...

Ivanu Ramljaku dodijeljena ovogodišnja Nagrada “Vedran Šamanović”

Sedamnaesta nagrada "Vedran Šamanović" dodijeljena je Ivanu Ramljaku, autoru kratkog dokumentarno-eksperimentalnog filma "Pozdrav iz Sekretarijata".

“Daleko od Vijetnama” – Resnais, zadnji put

Krajem 1950-ih službeno je završilo razdoblje snimanja dokumentarnih filmova redatelja Alaina Resnaisa.

24. Tabor New Frame Film Festival: Hrvatski filmovi – zahtjev eksperimenta i ugoda klasike

U tri natjecateljska programa 24. Tabor New Frame Film Festivala prikazano je devet dokumentaraca, od čega pet hrvatskih.

Kylie Minogue, Questlove i nova ljubav prema arhivi

U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.

Popularna etnografija Libanona

"Voliš li me" (2025) Lane Daher pokazuje da popularna kultura može biti jedan od najbogatijih izvora suvremene etnografije.

“Snajka: Dnevnik očekivanja” u parku Kuće halubajskega zvončara

U sklopu programa "Slučajno kino", u četvrtak, 16. srpnja u 21 sat, bit će prikazan film "Snajka: Dnevnik očekivanja".

Maccamanija

U posljednje vrijeme izašla su dva dokumentarna filma o Paulu McCartneyju te jedan o Beatlesima.

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox, festival dokumentarnog filma koji je od 2015. godine dovodio dokumentarni sadržaj u Labin.