“Čempresi rastu noću”, ep. 1 – Mit o vječnom povratku

“Proučavajući tradicionalna društva nešto nas je posebno zapanjilo: njihova pobuna protiv konkretnog, povijesnog vremena, njihova nostalgija za periodičnim povratkom u mitsko doba početaka, u Veliko Vrijeme. Smisao i funkcija onoga što smo nazvali “arhetipovima i ponavljanjem” otkrivaju nam se samo ukoliko smo razumjeli težnju tih zajednica prema odbijanju konkretnog vremena, njihovo neprijateljstvo spram svake težnje prema “povijesti” samoj po sebi, to jest, povijesti kojom ne upravljaju arhetipovi.”

– Mircea Eliade

“Jo, da ti je vidjeti kuću kako plače i žali za svojim gospodarom”, prve su riječi koje čujemo u prvoj epizodi poetskog dokumentarnog serijala “Čempresi rastu noću” (Radiotelevizija Zagreb, 1972. – 1974.) Ante Viculina (Split, 1925. – Zlarin, 1976.). U pomalo dramatičnoj interpretaciji glumca Uglješe Kojadinovića ova se žalopojka u slici spaja s likovno impresivnim crno-bijelim kadrovima stare kamene kuće na otoku Zlarinu, na kojem je serijal realiziran i s kojim je Viculin bio privatno povezan. Riječ je mahom o detaljima paučine, potkove obješene na zid, prozora te posebno upečatljiv kadar hobotnice koja se svojim pipcima oslanja o prozorsko staklo, istrgnuta iz svog prirodnog habitusa i doslovno dovedena na suho. Ovim prizorom se simbolički zrcali pozicija pripovjedača, koji se na svoj otok stalno očajnički vraća kao što se životinja pokušava vratiti svojim morskim dubinama.

Viculinov je serijal oblikovan kao struja svijesti hipersenzibilnog pripovjedača. Isti može i ne mora biti on sam, koji u voice-overu lamentira o svom odnosu prema mitskom otoku, o životu kao takvom, ljubavi, smrti i ostalim esencijalnim temama. Pritom se u slici nižu fascinantno odabrani detalji otočkog krajolika zabilježeni vrsnom filmskom kamerom Jure Ruljančića. Za pripovjedača, a da se pretpostaviti i za samog Viculina, otok je nedostižno mitsko mjesto, na koje se zapravo nemoguće vratiti; jednako kao što se nemoguće vratiti, nemoguće je materijalizirati izgubljeno vrijeme.

“Čempresi rastu noći” nisu toliko dokument otoka Zlarina i njegovih živopisnih stanovnika koji se u filmu pojavljuju govoreći za kameru o otočkom životu, koliko prozor u osebujan unutarnji svijet osjetljivog pojedinca sudbinski vezanog za Otok. Sam je Ante Viculin svijet prerano napustio upravo na svom otoku kojem je posvetio svoj najintimniji televizijski rad, a bilo ih je puno i svi su odisali redateljevim osobenim umjetničkim senzibilitetom. Svoju umjetničku karijeru započeo je još u partizanima, kojima se pridružio s četrnaest godina, nakon čega je diplomirao na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu. Nakon rata prvo radi kao redatelj i glumac u HNK Splitu, a od 1956. na Radioteleviziji Zagreb, prvo kao asistent režije, a od 1957. kao redatelj u Programu za djecu režirajući kultni “Mendin program” od 1959. do 1961. godine. Za redakciju Mali svijet snimio je dokumentarne filmove “Voda” i “Pisma s otoka” te je bio autor serije o djeci s jadranskih otoka “Porodični album” (šest epizoda), dok je od 1960. režirao seriju “Portreti i susreti” u suradnji s pjesnikinjom Irenom Vrkljan u kojoj su ostvarili više od sedamdeset filmskih portreta umjetnica i umjetnika.

Za svoju je poziciju naspram Zlarina kao mitskog utopijskog mjesta, Viculin pronašao sjajnu metaforu žive hobotnice koja baš poput njega traži put do mjesta s kojeg je protjerana i na koje se više ne može vratiti. Veći dio prve epizode smješten je u interijer kuće u kojoj hobotnici društvo pravi muškarac, kojem smo pozvani pripisati misli što ih čujemo iz offa. On promatra stare predmete, fotografije, ali i velike crno-bijele postere nagih ljepotica koji krase zidove, upuštajući se u odvažne filozofske refleksije o prirodi romantične ljubavi. Kroz ovu se naraciju njegov senzibilitet otkriva kao usamljenički, fatalistički, romantičarski i upravo je zato otok savršeno poprište muškarčevih fantazija. Naslov filma dolazi iz dijela voiceovera koji prati bliže planove zamišljenog muškarca i ekstremno donjim rakursom zabilježene kadrove visokih krošnji čempresa što se njišu na vjetru: “Čempresi rastu noću, rastu u noćima punim jugovine, noću živi prošlost, ustaju se mrtvaci i rastu čempresi”. Viculin ne preže pred punim zamahom mediteranskog patosa obilježenog melankolijom, koja se sama sobom hrani i naslađuje zatvorena u vlastiti svijet iz kojeg, na neki patološki nepromjenjiv način, ni ne želi izaći. U njemu će, poput hobotnice iz filma, dočekati smrt sanjareći o prošlom, nedostižnom, dalekom, o svemu što se može pripisati Otoku kao izgubljenoj duhovnoj domovini. Istoj onoj u kojoj je sve moguće i u kojoj se, baš zato, ništa nikada ne događa.