“Jedrima oko svijeta”, ep. 1: “U brazdi Kolumba” – Kroćenje daljina

Čovjekova potreba za prividnim pokoravanjem svijeta, tako što će prijeći i premjeriti njegove daljine, stara je i neiskorjenjiva te natopljena egom koji nas razlikuje od životinja. Kroz povijest su se jedino mijenjala sredstva koju su kolektivi i pojedinci koristili kako bi svladali daljine. Vjerojatno najpoznatiji pothvat pripitomljavanja nepreglednih kilometara, u našem kolektivnom imaginariju jest onaj takozvanog otkrića Amerike neplaniranim preplovljavanjem Atlantskog oceana što ga je, tražeći zapadni put do Indije, u više navrata izveo Kristofor Kolumbo sa svojom posadom. Ovaj je umro uvjeren kako je na svojim putovanjima stigao u Aziju. Ne čudi stoga što je prva epizoda legendarnog televizijskog putopisnog serijala “Jedrima oko svijeta” (Radiotelevizija Zagreb / Hrvatska radiotelevizija) autora Marija Saletta (1935. – 2006.) nazvana upravo “U brazdi Kolumba”. Trodijelni ciklus stvaran je od 1988. do 1995., a prva dva ciklusa od po 12 epizoda obuhvatila su plovidbu od Jadrana preko Atlantika, pa oko Cape Horna u Pacifik do Papue Nove Gvineje, dok treći ciklus obuhvaća područje od najistočnijih otočja Indonezije, preko Indijskog oceana, Crvenog, Sredozemnog, Egejskog i Jonskog mora do povratka u Jadran. Saletto je bio autor teksta, snimatelj i redatelj serijala, a producentica je bila njegova poslovna i životna družica Jasna Ferluga. Originalnu glazbu za “Jedrima oko svijeta” skladao je Arsen Dedić.

Nakon uvodne špice, svaka se epizoda otvara grafičkim prikazom prve sljedeće rute, koja u prvoj epizodi obuhvaća kurs Kolumbovih putovanja pa nakon napuštanja Sredozemnog mora (start je bio u Opatiji), ploveći s autorima serijala na tada jednoj od najbržih regatnih jedrilica, takozvanom “Maxiju”, prelazimo udaljenost od španjolskog Cádiza do grada Santa Cruz de Tenerife na istočnoj obali otoka Tenerife u Kanarskim otocima u Atlantskom oceanu. Prvi dio epizode prikazuje regatu što se u Cádizu odvija povodu 500. obljetnice prvog putovanja Kristofora Kolumba, a koja je okupila najveću flotu starih jedrenjaka u 20. stoljeću. Ovo točka služi Salettu za otvaranje pitanja koja će ga preokupirati tijekom cijelog putovanja: zašto su Europljani plovili i kako su to činili kroz povijest. Autor tvrdi da su upravo europski narodi bili oni s najvećim smislom za otkrivanje i istraživanje novih zemalja. Radi se o problematičnoj i duboko eurocentričnoj misli, iako bi se iz čisto faktografske perspektive mogla smatrati točnom. Saletto doduše spominje nerve za osvajanjem koje je s tom potrebom neraskidivo povezano, ali ne ulazi u njegovo problematiziranje. Ipak, “Jedrima oko svijeta” nije serijal koji je težio dubokim filozofskim uvidima, već se zadovoljavao time da udovolji našoj potrebi za natapanjem očiju egzotičnim i dalekim predjelima, pružajući nam slike zabilježene na velikim krstašima i svim zatečenim krajolicima.

Nakon što je, kako i doliči predstavio posadu “Maxija”, Salleto epizodu završava nabrajanjem slavnih mu prethodnika u kroćenju morskih daljina. Prvi među njima bio je Nikola Primorac (1840. – 1899.), dubrovački pomorac i pustolov koji je izazvao svjetsku senzaciju kada je zbog oklade dvaput preplovio Atlantski ocean u malenom čamcu na jedra pod nazivom “The City of Ragusa” (“Grad Dubrovnik”). S još jednim članom posade isplovio je iz Liverpoola 1870., a u bostonsku luku uplovio nakon 92 dana; za povratak su mu bila potrebna 38 dana. Među amaterima u 20. stoljeću najpoznatiji je svakako književnik Joža Horvat koji je dva puta, 1965. i 1973., brodovima “Besa” i “Modra lasta” putovao oko svijeta, što je postalo temom njegovih slavnih književnih putopisa. Naposljetku, Saletto navodi suvremene nautičare Ozrena Bakrača i Mladena Šuteja na čijem je legendarnom krstašu “Hir” u periodu od 1987. do 1990. godine i sam konačno jedrima pokorio svijet. O tome nam je ostavio i jednostavan, nadahnut slikopisni dokument koji svjedoči kako njegovoj, tako i našoj neiskorjenjivoj potrebi da budemo negdje daleko, daleko, negdje gdje je svaki dan istinska nova pustolovina.