PočetnaOsvrti31. Dani hrvatskog filma: Kad, ako ne sad?

31. Dani hrvatskog filma: Kad, ako ne sad?

-

U programu 31. Dana hrvatskog filma, održanih od 10. do 14. svibnja u zagrebačkom kinu Tuškanac, prikazano je petnaest dokumentarnih ostvarenja, a ovdje odmah, tek informativno, zapisujemo da je izbornik u dokumentarnoj kategoriji bio gore potpisani autor ovoga teksta. Dobar dio filmova imali smo priliku gledati prije, nemalo ih je do prikazivanja na Danima hrvatskog filma već prikupilo ugledne nagrade. Ovogodišnji program ponudio je razmjerno široku lepezu stilova, pristupa i tematskih interesa, a zajedničkim obilježjem, možda anomalijskim, mogao bi se uočiti nedostatak zanimanja za ključne događaje sadašnjice, zacijelo jedinstvene u dosadašnjim životima svih autora, prijelomne u životima mnogih Hrvata (potresi u Zagrebu i Petrinji) i čitavog čovječanstva (pandemija bolesti COVID-19). Pa kad će se tako što dokumentirati, ako ne dok traje? Od proglašenja pandemije i zagrebačkog potresa prošle su već dvije godine, od petrinjskoga više od godine, filmova o tomu otad je neobično malo. Zar je doista taj tako često spominjan vremenski odmak dokumentaristu važniji čimbenik od prilike neposrednog snimanja na licu mjesta?

Potresi i pandemija nisu bili značajnije zastupljeni ni u ostalim prijavljenim filmovima, a među izabranima u program pandemiju tematiziraju dva kratka autoportretna rada dviju mladih autorica: “Jel ti frka kad ti priđem” (Blank, 2021. | ★★★★) Sare Alavanić i “Tu sam trenutno” (Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, 2022. | ★★★★) Marte Dijak, crtice njihova života u karanteni-samoizolaciji. Nastao u ranijem pandemijskom razdoblju, prvi dinamičnom nervozom i iskidanošću odražava intenzitet tadašnje nemirne strepnje pred tek nadošlom nepoznatom nam ugrozom, drugi, čini se snimljen znatno poslije, u razdoblju bolje opće informiranosti o pošasti, u kojem smo postali svjesniji njezinih dosega i posljedica, s kojom smo dotad više-manje svikli živjeti, meditativnim ritmom i tonom predstavlja smireniji pogled na nemilu situaciju.

Pojednostavljeno, filmove iz dokumentarnog programa mogli bismo podijeliti u dvije okvirne skupine – onu čiji autori snimaju druge i zahvaćaju u širu društvenu tematiku, nerijetko se usporedno okrećući i prošlosti, i onu intimnijeg karaktera, uglavnom autoportretnog, u kojima se autori zagledaju u same sebe, a posrijedi su pretežno rani radovi mlađih redatelja nastali u produkcijski skromnim klubaško-radioničkim uvjetima.

Cjelovečernji “Tvornice radnicima” (Fade In, 2021. | ★★★★) Srđana Kovačevića već je stekao ugled jednog od cjenjenijih hrvatskih filmova sezone: dosad pobjednik Liburnia Film Festivala 2021., FIPRESCI u Motovunu 2021., najbolji dokumentarni film festivala u talijanskom Trstu 2022. te festivala Crossing Europe u austrijskom Linzu 2022., Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara. Na 31. Danima hrvatskog filma Grand Prix – najbolji film festivala te, logično, i nagrada za najbolji dokumentarni film. Strpljivo snimajući tijekom pet godina u tvornici alatnih strojeva ITAS-Prvomajska u Ivancu (utemeljenoj 1960.), Kovačević je uvjerljivo predstavio teškoće upornog, pa i mukotrpnog nastojanja radnika, suvlasnika tvornice, da opstanu na jedva održivim principima samoupravljanja prilagođenih današnjici, pri čemu potmulo ječe svakodnevna trvenja i trsenja, a snažan dojam ostavlja izvanredno filmičan, neumoran sindikalist Dragutin Varga, na kraju filma v. d. direktor kojemu valja izvući tvrtku iz tko zna kojeg po redu moguće kobnog škripca.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Tvornice radnicima"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornice radnicima”

Industrijsko-tvorničko okružje samoupravnog socijalizma SFRJ u sprezi sa slobodnotržišnom današnjicom samostalne Hrvatske fon je i cjelovečernjeg “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022. | ★★★★) Gorana Devića, za koji je Jan Klemsche ovom prilikom nagrađen za montažu. Neintruzivnim pristupom Dević promatra bezvoljnu, nedogađajnu sadašnjicu stanara zgrade naslovne ulice u Sisku, u naselju izgrađenom 1960-ih za radnike tada, i još desetljećima, sve do pretvorbenih akrobacija, prosperitetnog ponosa zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, Željezare Sisak, koju ćemo u današnjici vidjeti tek u daljini zračnoga totala.

Ponos države bila je i Nuklearna elektrana Krško u slovenskom Krškom (kamen temeljac 1974., početak komercijalnog pogona 1983.), i danas funkcionalna, pretvorbama neupropaštena, u vlasništvu Slovenije i Hrvatske. “Srpom i batom razbit ćemo atom” (Castor Multimedia, 2022. | ★★★★), u režiji Lane Kosovac, prva je epizoda trodijelne serije “Jedna jedina” autora Dubravka Merlića, prikazane na HRT-u, koja razgrće povijest jugoslavenskog nuklearnog programa. Posrijedi je ambiciozno zamišljeno, isto tako i ostvareno djelo namijenjeno lakoj komunikaciji s najširom publikom. Informativno, dobro istraženo, razložno, razumljivo, pregledno, bogato arhivskim materijalom, s relevantnim i artikuliranim sugovornicima (povjesničarima i znanstvenicima, svježe snimljenima i arhivskima), “Srpom i batom razbit ćemo atom” nenametljivo i ne prekoračujući u senzacionalizam, klizi trilerskim tonom što sugerira otkrivanje desetljećima dobro skrivane nepoznanice, strogo povjerljive državne tajne vezane uz vazda prisutne želje vladajućih da SFRJ proizvede atomsku bombu.

Cjelovečernji redateljski prvenac Vedrane Pribačić “Veće od traume” (suatorica Mirta Puhlovski; Metar60, 2022. | ★★★★ i 1/2), na 18. ZagrebDoxu nagrađen nagradom publike i posebnim priznanjem regionalnog žirija, posve je smješten u sadašnjost, no ono što prikazuje posljedica je strahota iz Domovinskoga rata (1991. – 1995.). Tada silovane žene, ratne žrtve, više od četvrt stoljeća same se, kako znaju i umiju, nose sa svojom mukom, traumom, a ovaj film iznimnom obzirnošću prati organiziranu terapiju u programu “Ja sam mnogo više od moje traume” koji nekima od njih uspijeva, napokon, pomoći da se donekle oslobode psihološkog tereta. Na 31. DHF-u “Veće od traume” osvjetlan je posebnim priznanjem u kategoriji dokumentarnog filma, s kratkim igranim filmom “Marko” (2021) Marka Šantića dijeli Nagradu za etiku i ljudska prava i nagrađen je Zlatnom uljanicom, nagradom žirija Glasa koncila djelu koje “bolje i prepoznatljivije od drugih promiče pozitivnu poruku, tj. etičko svjetlo u aktualnome trenutku života”. Osvojio je i nagradu publike.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Zaželi"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zaželi”

I pedesetčetiriminutni “Zaželi” (Renko / HRT; 2021. | ★★★★) Marija Papića usmjeren je na pothvat koji pomaže ženama, s ciljem unapređenja radnog potencijala teže zapošljivih osoba te poticanja socijalne uključivosti i povećanja kvalitete života čeljadi starije životne dobi. Projekt istoimen naslovu filma provodi se diljem Hrvatske, uspješno, obaviješteni smo na odjavnici, a Papić prati zalaganja u općini Primorski Dolac. Protagonistica, po svemu sudeći useljenica, brine se za nekoliko starica u rijetko naseljenu kršu, a filmaši ne teže činjeničnom pojašnjavanju i komentiranju, već pokazivanju, bilježenju svakodnevnoga truda oko osnovnoga – prehrane, osobne higijene, odijevanja… – uz lirsko ocrtavanje ugođaja škrtoga okoliša, i lijepoga i oporoga, dok oko (kamere) snažno privlače izbrazdana lica i onemoćala tijela, prizivajući metafiziku prolaznosti.

Polusatni “Volim” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021. | ★★★★) Anje Koprivšek u odgovarajućem ritmu prati vrcavo živovanje mlađane Romkinje Zimke, Zagrepčanke čiji tinejdžerski elan i cvrkutavo idealiziran pogled u budućnost sputavaju kojekakve nezgodne i nemile obiteljske i društvene okolnosti sustava nedoraslog kompetentnom usmjeravanju i vođenju te zadovoljavajućem rješavanju prikupljenih problema. Anja Koprivšek na 31. je Danima za “Volim” nagrađena Nagradom “Jelena Rajković”, koja se dodjeljuje autoru do trideset godina starosti.

Kratki, osamminutni “Disident” (Unimedia, 2021. | ★★★★) Ivana Mihaljevića uz dozu ludizma predstavlja Zagrepčanina Hrvoja Gospočića, pedesetšestogodišnjaka bez boravišta i prebivališta koji se ne smatra beskućnikom, već disidentom. Sve o njemu – nekoć ratni reporter i novinar Radija 101, Vjesnika, Danasa, HRT-a, danas bez ičega, “opljačkan od Bandićeve bande” – doznajemo iz njegovih usta, a živahan crnohumorni ton cjeline koji bi se mogao učiniti neprimjerenim šaljenjem, odgovara protagonistovu artikuliranom oporo ironijskom samopredstavljanju što gdjekad nalikuje performansu.

U cjelovečernjim dokumentarno-eksperimentalnim “Prozorima” (Blank, 2021. | ★★★★) Damir Radić amaterskim opredjeljenjem krokira zbivanja u gradskoj (zagrebačkoj) ulici koje može snimiti kroz prozore (visoko)prizemnoga stana u kojemu živi. Građu prikupljanu, snimanu tijekom godina, karakterizira odsutnost događajne atraktivnosti, posrijedi su elementarno uobičajene radnje poput prolazaka, čekanja, skupljanja lišća, dječje igre, šetnji s psom… Slutimo da je, probirući arhivu, a možda i za samoga snimanja, hotimično izbjegao uvrstiti išta uzbudljivije. U niskom ključu minimalizma i podigranosti uspio je, međutim, lirski uloviti poeziju banalnoga. I stvoriti neobičan poćut da je, iako kamere uvijek usmjerene od autora, prema potpunim mu neznancima, u javnom prostoru, promatranima kradom, iz daljine, pred nama vrlo intimističko ostvarenje.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mediteraneo"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mediteraneo”

Određene usporedbe mogle bi se povući s kratkim “Mediteraneom” (Blank, 2022. | ★★★★) Jakova Torića, filmom koji će se doimati još jednom varijacijom, odnosno nastavkom, produžetkom stila, teme i motiva autorovih prethodnih radova kao što su “Teški dani” (Blank­, 2020.) i “Daleko je more” (Blank­, 2021.), nekoliko recki pomaknutog dnevničkog osvrtanja na život starijih mladih (“prolongirana mladost”?) u turističkom mjestašcu uz more (otok Murter) koje ljeti živne, a potom zamre. “U mistu ima 1196 ljudi. I milijun apartmana.” Uz statične kadrove obalnih veduta i krajobraza te ponekog interijera, izvan sezone, gdjegdje praćene zvucima graje iz sezone, teče izvanprizorni monolog-komentar pripovjedača što pomalo tvrdim i nespretnim govorom blago izvrće uvriježena poimanja kontinentalaca o idiličnom primorju. Poput Radićevih “Prozora”, cjelina ostavlja dojam vrlo osobnog izrijeka, gotovo povjeravanja, iako slikom nudi uvelike depersonalizirane motive malne najstandardnijeg, najopćenitijeg tipa.

Osoban, s autoricom kao protagonisticom i snimkama neposrednih zbivanja i događaja sad i ovdje, “Laku noć, oprosti” (ADU, 2021. | ★★★★) Sare Alavanić prštavo vrtloži oko osi prekida ljubavne veze, dok se četrnaestminutna “Babajanja” (Restart, 2022. | ★★★★) Ante Zlatka Stolice, bez autora ispred kamere, razmjerno slobodno gradi na njegovim prisjećanjima o avetinji kojom su ga plašili kao dijete te razmišljanjima o tomu kako iz toga oblikovati film, upravo taj koji je pred nama.

U prvom gledanju, bez znanja o sadržaju, do završnice zagonetan, u daljnjim gledanjima, sa znanjem o sadržaju, nije pretjerano reći, jeziv, šestminutni “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022. | ★★★★ i 1/2) Lucije Brkić naročito dojmljivo dočarava strah i strepnju nemiloga osobnoga iskustva, efektno rabeći krajnje jednostavna sredstva i postupke besproračunskoga filma snimljenoga u jednoj sobi, sa svega nekoliko vizualnih motiva, među kojima su i oni obično posve neizražajni – jednobojna, ravna zidna ploha i jednobojna zavjesa bez ukrasnih uzoraka. Šumovima stvarajući ugođaj, tekstom ispisanim na ekranu i izvanprizornim govorom Lucija Brkić upućuje nas o čemu je riječ u autoportretnom slikopisu što eksperimentalnim izrazom umjetnički dokumentira konkretne događaje. Još jedan kratki dokumentarac, “Vjerin trokut” (Kinoklub Zagreb, 2021. | ★★★★) Nine Matusine, također minimalistički prožetak dokumentarnog i eksperimentalnog, možda i s težištem na potonje, ne nudi baš nikakve pojašnjavalačke informacije, čitljive potvrde i upute o stvarnosnom temelju djela, no ostvaruje sugestivan dojam tjeskobne psihičke obamrlosti u kut stjerane osobe, bila to ili ne bila doista ta žena koju vidimo u filmu. Moguće su, dakako, i drukčije interpretacije.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije