U uvodnoj sekvenci dokumentarnog filma “Tiny Tim: Kralj na jedan dan” / “Tiny Tim: King for a Day” (2020) – jučer prikazanog na 5. Arteriji – tjednu filma o umjetnicima i umjetnicama – švedskog redatelja Johana von Sydowa (čini se da nije u rodu sa slavnim pokojnim glumcem Maxom), vidimo naslovnog junaka s ukuleleom kako pjeva “I Got You Babe”, veliki hit pop dua Sonny & Cher iz sredine šezdesetih. Ono što je zanimljivo u njegovoj izvedbi jest da pjeva obje dionice dueta: mušku ozbiljnim, dubokim glasom, a žensku u falsetu koji doseže zavidne visine – Tiny Tim izgleda kao lik kojega bi par desetljeća kasnije mogla dizajnirati mašta njegovog imenjaka Tima Burtona; duga masna kosa, blijedo lice i dugačak nos kao da su šablona za lik Pingvina u izvedbi Dannyja DeVita u njegovom “Batman Returns” iz 1992. godine. Timov performans djeluje smiješno i vodviljski nakaradno, a ipak pjevač je sasvim ozbiljan. Pjeva onako kako misli da se treba pjevati. Je li lud ili samo šašav? Teško je odgovoriti na to pitanje iz ove snimke, ali kako von Sydow pokazuje samim dokumentarcem, mnogi upitnici vezani za ovog izvođača moraju ostati neodgovoreni do daljnjega.
Rođen prije devedest godina kao Herbert Butros Khaury, nevoljen plod braka ruskog Židova i libanonske kršćanke, dječak koji će postati ludo slavan i još luđe zaboravljen, u život je krenuo nesiguran u vlastitu seksualnost, prognan na ulicu i sviranje po ušljivim njujorškim klubovima do postizanja prvog oblika uspjeha u freak showu na Times Squareu gdje su se ljudi dolazili zgražati nad čudacima poput njega. Morao je već prevaliti tridesetu kad se duh vremena približio njegovoj pojavi i otvorio mu put, prvo u klubove Greenwich Villagea gdje je stasala folk scena koja je znala cijeniti njegovo enciklopedijsko baratanje starim pjesmama, za koje Bob Dylan tvrdi da bi bile izgubljene da ih Tim nije sačuvao (a što redatelja ovog filma gotovo i ne zanima), a zatim i u mainstream dolaskom ere hipija kad je čudaštvo postalo ne samo prihvatljivo, već i preporučljivo. Tiny Tim u šezdesetima dospijeva na televiziju i postaje omiljenim freakom Sjedinjenih Država, a zatim prelazi i ocean te rasprodaje Royal Albert Hall i nastupa na slavnom festivalu Isle of Wight. Doseže takvu slavu da je od njegovog prvog vjenčanja u izravnom televizijskom prijenosu na showu Johnnyja Carsona, samo slijetanje na Mjesec pratilo više gledatelja. No kako saznajemo iz Tinyjevih dnevničkih zapisa koje u filmu čita Weird Al Jankovic, slava mu je godila u istoj mjeri u kojoj ga je i proganjala, predstavljajući izazove njegovim moralnim smjernicama, usađenim u paranoidnom obliku kršćanstva i razvijenom u vlastitoj glavi.
I dok s jedne strane uporno slušamo o njegovoj divnoj i djetinje neiskvarenoj naravi, film “Tiny Tim: Kralj na jedan dan” cijelo vrijeme daje naslutiti i neke mračne strane Timova čudaštva, od seksualnih razgovora s maloljetnicama do općenito neugodnog ponašanja prema ženama. Sve bi se to moglo objasniti time da je zbog neugodnih okolnosti u odrastanju Khaury ostao neupućen u tajne seksualnosti i ostao na razini djeteta. No, ovo nije dojam koji von Sydow pokušava prenijeti svojim dokumentarnim filmom. Štoviše, čini se kako ga ni to ne zanima previše. Umjesto toga vodi nas na putovanje prema novim erama, svijetu koji ponovno doživljava preobrazbu, dok Tiny Tim ostaje isti i nesposoban za prilagođavanje novim tekovinama, padajući sve dublje u zaborav javnosti. Za to vrijeme ipak nastupa po cirkusima i drugim slabo plaćenim gažama, publika ga ne razumije, a u najtužnijem kadru cijelog filma vidimo ga kako sjedi na nekoj zabavi, star, umoran i istrošen s pogledom u kojem se skupila sva bijeda egzistencije. Na kraju jednog od takvih nastupa, samo će kleknuti i izdahnuti pod srčanim udarom.
I nakon gledanja ovog filma Tiny Tim ostaje zaboravljenom enigmom iz ere velikih frikova koji su se adaptacijom uspjeli upisati u povijest, dok je Khaury poput lanjske šale kliznuo putem zaborava.
“Tiny Tim: Kralj na jedan dan” koristi klasičnu formu dokumentarne naracije, razgovore sa suradnicima i članovima obitelji, gomilu arhivskih snimki s televizijskih nastupa i koncerata uključujući te rane zapise koje je kamerom zabilježio jedan od sugovornika, slavni eksperimentalni filmaš Jonas Mekas. Tu je i dokumentarist D.A. Pennebaker koji je s Dylanom radio na ideji film u kojemu bi Tiny Tim igrao bitnu ulogu, ali i drugi slavni pojedinci poput hippie ikone Wavy Gravyja. Za sve što nije popraćeno arhivskom građom pobrinuo se Marko Meštrović, talentirani slikar i glazbenik, domaćoj publici poznat i kao bubnjar Cinkuša, a čak i bez lokalpatriotizma njegove animirane sekvence lako je proglasiti najboljom komponentom ovog filma.
I nakon gledanja ovog filma Tiny Tim ostaje zaboravljenom enigmom iz ere velikih frikova koji su se adaptacijom uspjeli upisati u povijest, dok je Khaury poput lanjske šale kliznuo putem zaborava. Čini se kako je bio popularan zbog svojih vanzabavljačkih, čudačkih karakteristika, na koje se upravo Johan von Sydow najviše koncentrira, ne otkrivajući talent koji iza začudne pojave. Iako je riječ o hvalevrijednom podsjetniku na zaboravljenog izvođača, ipak je riječ i o propuštenoj prilici da se o njemu kaže nešto doista bitno.
