Nastavio se jučer u Bjelovaru službeni program 16. DOKUarta, i projekcijom dokumentarnog filma “Utakmica” / “The Game” / “Das Spiel” (2020) švicarskog redatelja Romana Hodela. Film je već odradio impresivnu festivalsku turneju (svjetska premijera na Mostri prošle godine, IDFA, Toronto…), a naši ljubitelji dokumentaraca sjetit će se i ovogodišnje nagrade Mladog žirija ZagrebDoxa upravo Hodelovom filmskom ostvarenju. Švicarac još uvijek nije naročito poznato ime na filmskoj sceni s tek tri kratkometražna filma za pasom, no nastavi li na sličan način istraživati mogućnosti nepoznatijih rukavaca dokumentarno-filmskog roda, mogli bismo za ovog 32-godišnjaka itekako čuti u bliskoj budućnosti.
Ideja – snimiti nogometnog suca kako iz prvog lica tijekom utakmice donosi odluke i nosi se s pritiskom, podosta je originalna; u Hodelovom slučaju i besprijekorno provedena u djelo. Autoru je još prije šest-sedam godina nakon diplome na filmskoj akademiji, sinula ideja – zašto ne snimiti film o ljudima u crnom, čije odluke osporavaju milijuni nogometnih zaljubljenika, ali o kojima zapravo ne znamo ništa. Kako se pripremaju za utakmicu, kako nose s pritiskom, koriste li i koliko pomoć pomoćnika (i po novome, VAR sobe), jesu li nervozni prije prvog sučevog (svojeg!) zvižduka…? Od ideje od završnog filma prošlo je još nekoliko godina, jer događaji koje gledamo u dokumentarcu snimljeni su još 2017. godine. Hodel prati utakmicu Švicarskog nogometnog prvenstva između domaćih Young Boysa i FC Lugana (završilo 3:0 za YB), sa čak osam kamera, šesnaest članova filmske ekipe i dvadesetak mikrofona. Na tribinama se, pak, našao i otac glavnog protagonista, suca Fedayija Sana, koji je posebno zbog snimanja filma doletio iz Turske.
Nogometnim navijačima “Utakmica” će (ili već jest) biti zanimljiva zbog niza detalja nogometne igre i pripreme za istu, koju dosad nisu mogli popratiti na ovakav, duboko imerzivan način. Primjerice, već na početku u srednjim planovima promatramo suce kao tek ljude od krvi i mesa: dok glavni sudac prebrojava kartone, njegov pomoćnik sjedeći na klupici svlačionice nervozno sluša (glazbu?) na svojim slušalicama. U pozadini basovi prigušenih ljudskih grla i nešto jači ritmički udarci dlanova i bubnjeva. Trenutak kasnije dočekuje nas polutotal raspjevanih navijačkih tribina – žuto-crveni šalovi i zastave domaćih navijača ponosno su razvijeni, transparenti odavno spremni, a grla gorljivih pristalica Young Boysa odavno podmazana za dobivanje svoje utakmice na tribinama. Spremni su i svi prateći dionici jedne nogometne utakmice: zaštitari, novinari, televizijska režija, naravno i ponosni Sanov otac kojeg u društvu nepoznatog mladog muškarca (možda sučev brat?) povremeno pratimo u blizim planovima tijekom trajanja sedamnaestominutog filma.
Glavna je zvijezda “Utakmice”, naravno – nogometni sudac Fedayi San. Ako smo dosad njegov posao smatrali pomalo dosadnim, barem uspoređujući ga s cjelokupnim glamurom i šušurom najvažnije sporedne stvari na svijetu, redatelj Hodel mogao bi barem mrvicu promijeniti ove ustaljene dojmovne obrasce.
Glavna je zvijezda “Utakmice”, naravno – nogometni sudac Fedayi San. Ako smo dosad njegov posao smatrali pomalo dosadnim, barem uspoređujući ga s cjelokupnim glamurom i šušurom najvažnije sporedne stvari na svijetu, redatelj Hodel mogao bi mrvicu promijeniti ove ustaljene dojmovne obrasce. Sana gledamo pretežno u blizim dinamičnim kadrovima, kako brzinom treptaja oka mora donositi odluke na terenu, često se putem mikrofona i slušalica konzultirajući s VAR sobom i pomoćnicima. Sudac zbog brzine same igre, ponekad i lošijeg postavljanja, ne može pohvatati sve događaje na terenu, stoga su od iznimne pomoći dodatne službene oči, koje se brinu da niti jedna momčad ne bude namjerno oštećena na terenu. Ako je i bilo dvojbenih situacija, suci iste pregledavaju u poluvremenu (ovdje konkretno na mobitelu), a petnaestominutna pauza koristi se za hvatanje daha i hidratizaciju. Kako se utakmica približava kraju, tako rastu i napetosti na terenu. San sve češće ulazi u razgovore s igračima kojima se ne sviđaju uvijek njegove odluke, a i sam sudac kontemplira o istima (“Možda je ovo bio faul za žuti karton”).
Završetak utakmice donosi dekompresiju uzavrelih emocija, dosadašnji neprijatelji daju si ruke, padaju i isprike, a sudac s vidljivim osjećajem olakšanja napušta dotadašnje sportsko bojno polje. Kamere se gase, umjesto navijača sada gledamo tek gole tribine napunjene smećem, a pred pustim stadionom kojeg prisno grle olovni oblaci zatičemo tek skromni automobil i usamljenog muškarca. Ne bilo kakvog – muškarac je otac suca Fedayija Sana, a vozač upravo sam sudac, koji svog roditelja uz blago zajebantski razgovor vodi (vjerojatno) kući. Nas, pak, na zaključak da “Utakmica” nudi svjež pogled na sport (nogometne suce pogotovo!) već odavna filmski preslušan sa svih strana. A ovdje se po pristupu/filozofiji, primjerice, u posljednje vrijeme izdvajaju intimistički dokumentarac “O nogometu” (2015) Sergija Oksmana, ili konceptni pokušaj mijenjanja paradigmi “Beskonačni nogomet” (2018) Corneliuja Porumboiuja. “Diego Maradona” (2019) Asifa Kapadije i dalje ostaje najbolji recentni nogometni dokumentarac kojem uopće možete biti izloženi.