Ako je recentni “Fyre” (Chris Smith, 2019.) uzkovitlao popriličnu prašinu zavirivanjem iza kulisa kolosalnog organizacijskog promašaja glazbenog festivala na Bahamima, što bismo tek mogli reći za najnoviji HBO-ov dokumentarac “Woodstock 99: Peace, Love, and Rage” (2021) američkog redatelja Garreta Pricea. Tata svih fest-organizacijskih zajeba? Moguće, vrlo moguće. Jer, sve što je moglo poći po zlu – pošlo je krajem lipnja 1999. godine tijekom četverodnevnog festivala u gradu Romeu, saveznoj državi New York. Trebala je to biti dostojanstvena, zabavna i šarolika tridesetogodišnja obljetnica najvećeg koncerta u ljudskoj povijesti (Woodstock, 15. – 18.8.1969.), a u konačnici se pretvorilo u orgije (seksualnog) nasilja, vandalizma, pljačke, paleža te većine ostalih gadarija koje samo ljudski rod može izmaštati. Tijekom četiri dana festivala pozornicama usred nekadašnje vojne baze, 160 kilometara od mjesta održavanja originalnog Woodstocka, prodefilirala su brojna poznata glazbena imena, od Jamesa Browna, Jamiroquaija, Mobyja i Alanis Morissette do tadašnjih main actova Limp Bizkita, The Offspringa i Korna. Problem, međutim, nisu stvarale njihove glazbene izvedbe, koliko cjelokupna organizacija samog događaja: navrat-nanos skupljeno osiguranje nije adekvatno odrađivalo svoj posao i(li) ih je bilo lako potkupiti na ulazu (unos droge prije svega), sanitarnih čvoreva nije bilo dovoljno pa su se ljudi doslovce bacali po mješavini blata i tuđih izlučevina, dok je festivalsko vodstvo došlo do posebno genijalne ideje o naplaćivanju vode, četiri dolara za bocu. Posebno poglavlje u tužnoj Woodstock ’99 priči zauzima, dakako, poglavlje o široko rasprostranjenom seksualnom zlostavljanju ženskog dijela publike, kamerom višestruko dokumentirana šlatanja za vrijeme crowd surfinga, koja velikom većinom nisu prijavljena policiji, uključujući i penetracijska silovanja.
Kad je 1970. godine izašao oskarovski “Woodstock” (1970) Michaela Wadleigha – dakle, ubrzo nakon održavanja originalnog festivala – gotovo u potpunosti je privatizirao pomalo utopijski narativ ljubavi, zajedništva i djece cvijeća u savršenoj sinergiji s tadašnjom nenadmašnom glazbenom kulisom. Kako svaka priča ima dvije strane medalje, tako je i na prvom Woodstocku bilo organizacijskih problema, nereda, pa i namjerno zapaljenih štandova s preskupom hranom. Iz današnje perspektive – dječja igra naspram festivala iz 1999. godine, obilježenog i nesnosnim vrućinama zbog koje je život izgubilo troje ljudi, a više od tisuću zatražilo liječničku pomoć. Svi oni, naravno i par stotina tisuća drugih kolega, velikom većinom bijelaca u ranim dvadesetima, došli su upijati gnjevnu energiju Limp Bizkitovaca i ostatka nu-metal lineupa, drastično manje (ako uopće) ponovno proživljavati najveću bumersku ekskurziju vlastitih roditelja. Kako će kasnije svjedočiti većina ’99 izvođača – primjerice, elokventni Moby koji s razlogom proziva frat boy kulturu – nešto tih dana, zapravo od samog početka festivala, nije bilo kako treba…
“Woodstock 99” svojem gledatelju ne nudi ni sekunde odmora, intervjui su koncizni i informativni, TV-arhiva očekivano bogata, a dodatni bonus su i rijetke amaterske snimke posjetitelja koje dodatno zaokružuju opću atmosferu kaosa, straha i prijezira u saveznoj državi New York.
“Woodstock 99: Peace, Love, and Rage” možda je najzanimljivije fenomenološki promatrati iz rakursa promjene opće društvene i glazbene klime, koja u određenim stvarima doista imitira kraj šezdesetih i originalni Woodstock. Pretjerano bi vjerojatno bilo Woodstock ’99 nazivati prekretnicom bilo kakve magnitude, no neosporno je da su od sugovornika apostrofirani Nirvana, Pearl Jam i A Tribe Called Quest s početka desetljeća nudili inteligentniju, inkluzivniju i društveno osjetljiviju poruku od, recimo, kasnijeg Durstovog šovinističkog nihilizma za gnjevne, pijane, jedva punoljetne nedojebane sveučilištarce. Redatelj Garret Price razgovara sa svim sudionicima događaja, od glazbenika (neki bi se mogli iznenaditi izgledom Dextera Hollanda) i fanova do samih organizatora (suosvnivač Michael Lang i promotor Michael Scher), koji otvoreno minoriziraju ružnu nisku događaja, optužujući i MTV za namjerno inzistiranje na negativnostima. “Woodstock 99” svojem gledatelju ne nudi ni sekunde odmora, intervjui su koncizni i informativni, TV-arhiva očekivano bogata, a dodatni bonus su i rijetke amaterske snimke posjetitelja koje dodatno zaokružuju opću atmosferu kaosa, straha i prijezira u Rimu.
