“Stilovi, razdoblja, život” – Učitelj budućnosti

Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća televizija je od mnogih vizionara bila prepoznata kao medij čija jednostavnost uporabe i širina dosega mogu poslužiti kao optimalan alat širenje horizonta našeg samorazumijevanja. Jedan od najzagriženijih boraca za emancipaciju ljudskog duha kroz usvajanje modela kritičkog i problemskog mišljenja bio je povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević (Banja Luka, 13.2.1931. – Zagreb, 18.1.2004.). Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je kao redoviti profesor predavao ikonografiju i ikonologiju te renesansnu i srednjovjekovnu umjetnost, a na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu sedamdesetih utemeljio je kolegij i katedru za Vizualne komunikacije. Osim bogate akademske karijere ovaj je neumorni vizionar snimio desetak dokumentarnih i pedesetak animiranih filmova te dvjestotinjak TV-emisija čija svježina forme i dubina uvida i danas ostaju nenadmašene, usporedive s najprogresivnijim svjetskim televizijskim formatima svoga vremena. Ivančević je uvijek kretao od specifičnih mogućnosti samog medija koji koristi kako bi komunicirao odabrani sadržaj. Tako je još sedamdesetih godina u seriji četverominutnih animiranih element-filmova isključivo vizualnim jezikom interpretirao elementarne pojmove likovne umjetnosti. Cilj mu je uvijek i prvenstveno bio emancipirati svijest gledatelja, odnosno studenata te kod njih probuditi želju za kritičkim sagledavanjem svijeta, pa tako i umjetnosti koju proizvodi i postavlja na svoje pijedestale. Ono što Ivančevićeve filmove uzdiže iznad standardnih obrazovnih filmova jest duboko promišljanje filmskog medija i njegovih mogućnosti prilikom komuniciranja odabranog sadržaja.

Radovan Ivančević je 1982. godine za Radioteleviziju Zagreb počeo snimati seriju od četrnaest filmova punog naziva “Stilovi – razdoblja – život u Europi od prethistorije do XX. stoljeća” u kojima na izrazito moderan i danas zapanjujuće suvremen način, objašnjava ne samo ključne epohe i civilizacijske tekovine zapadnog kulturnog kruga već i zalazi u problematiziranje osnovne terminologije koju koristimo u susretu s umjetnošću i kulturom. Na početku prve epizode nazvane “Prethistorija, kameno doba, zemljano doba”, Ivančević kao autor i voditelj sjedi za radnim stolom u svom stanu obraćajući se izravno kameri, poput pionira promocije likovnih umjetnosti kroz televizijski medij – Kennetha Clarka u svojoj nenadmašivoj dvanaest epizoda dugoj “Civilizaciji” / “Civilisation” (1969) i njegovog oponenta Johna Bergera u četiri epizode serije “Načini gledanja” / “Ways of Seeing” (1972), obje producirane od strane BBC-a.

Ivančević posjeduje dostojanstvenu eleganciju i erudiciju prvog i problemski nerv drugog, utjelovljujući najbolje od obaju svjetova, tradicionalnog i progresivno modernog. Uvodne riječi koje naš domaćin izgovara obraćajući se izravno kameri, znakovito usmjeravaju gledateljevu pažnju na samu prirodu televizijskog medija i specifičnog odnosa prostor-vrijeme koji se njime uspostavlja. Voditelj svojim odmjerenim, polaganim, a opet strastvenim tonom objašnjava kako se nama gledateljima čini da je on došao nama; pozdravlja nas s dobrodošli, jer i mi smo na neki način došli njemu. Naime, autora vidimo u njegovoj sobi za radnim stolom, dok nas upozorava na jedinstvenost televizijskog prozora u svijet. A mali ekran kao unikatnu komponentu ne donosi samo dijalog dvaju nespojivih prostora, već i dvaju nespojivih vremena – Ivančevićevog u kojem se trenutno nalazi i koji je na našoj maloj TV-škrinji ovjekovječen dana 26. veljače 1982. godine, iako to zasigurno nije datum na koji tu epizodu gledamo. Za vrijeme polusatne emisije Ivančević se s kauča prebacuje do radnog stola unutar iste prostorije, dok kamera u jednom kadru švenkovima, a u određenim ključnim trenucima i zumovima, prati njegovo kretanje prostorijom. Ovdje u savršeno osmišljenoj koreografiji poseže za unaprijed pripremljenim knjigama (na primjer “Biblijom” iz čije “Knjige Postanka” citara ulomak o kuli babilonskoj), skulpturama iz Arheološkog muzeja u Zagrebu koje predstavljaju egipatsku umjetnost ili jednostavno za flomasterima kojima crta skicu ili ih slaže ilustrirajući logiku vertikalne perspektive.

Sve to Ivančević radi koristeći jedinstvenu mogućnost medija pokretnih slika – tako se dimenzijama malena skulptura glave snima isprva u detalju i iz laganog donjeg rakursa, a onda se plan širi prema razotkrivanju njenih malih dimenzija, unatoč prvotnom monumentalnom dojmu. Kroz čitav film koriste se i sjajne animirane sekvence, među ostalim i oživljavanje likova s babilonskih reljefa ili grafički prikazuje egipatsko kroćenje Nila branama, te usmjerenost Suncu kao središnjem simbolu ranih civilizacija. Ivančević neprestano ulazi i u filozofski diskurs, posebno se osvrćući na pojmove perspektive, pisma i monumentalnosti, ističući upravo znak o razumijevanju znaka kao najintrigantniju ostavštinu prvih čovjekovih tragova. Upravo u tome leži i najveće dostignuće filmskog i televizijskog rada Radovana Ivančevića, koji je medij pokretnih slika koristio kao aktivno misleću formu svjesnu jedinstvenosti svojih mogućnosti.