“Usamljenost je neugodan emocionalni odgovor na percipiranu izolaciju. Usamljenost se također opisuje kao socijalna bol – psihološki mehanizam koji motivira pojedince na traženje društvenih veza”, tako o usamljenosti zbori dobra stara Wikipedia. Literarna i filmska umjetnost također su dali svoj sud o usamljenosti, od “Robinsona Crusoea” do “Taksista” i “Izgubljenih u prijevodu” npr. Nema pojedinca kojeg osjećaj usamljenosti barem nakratko nije okrznuo – za neke je ona prijeko potrebno gorivo za nužne životne promjene, za druge uteg s kojim se teško nositi. A kad pred vas dođe tako lijep dokumentarac, koji od te iste usamljenosti ne bježi prvim autobusom za München već istu tretira kao normalnu ljudsku emociju, paralelno gradeći mali kratkometražni bombončić uporabom jednostavnih filmsko-režijskih postupaka poput onog opservacijskog – onda se možete samo nakloniti. Pogađate, naravno, riječ je o još jednom ovogodišnjem ZagrebDoxovom dokumentarcu, “Slobodno nam dođi, mama” / “Don’t Hesitate to Come for a Visit, Mom” / “Priezjai k nam v gosti, mama” (2020) ruske autorice Ane Artemijeve. U tek nejakih dvanaestak minuta Artemijeva ne izlazi iz interijera (pretpostavljamo) ruskog stana, kojim dominira pojava preslatke djevojčice. Ova, pak, većinu filma provodi u video-chat razgovoru sa svojom majkom. Ipak, nešto, na prvu, nije kako spada. Uskoro doznajemo i razlog – majka studira u inozemstvu, dok je djevojčica s druge strane granice, trenutno u nemogućnosti dobivanja vize. Proći će jednog dana sve, pa i ta prokleta razdvojenost, ali četverogodišnjakinja (kao i svi četverogodišnjaci svijeta) ne priznaje svjetovne razloge. Ona bi samo htjela zaspati pokraj majke…
Artemijeva opservacijskom muhom na zidu (muhom iz ormara možda?) neintruzivno prati djevojčicu unutar njenog, na prvu posve pustog doma. Film otvara djevojčino pjevanje. Pjeva, sretna je. Razgovara s lijepo obučenom lutkom (zec?), koja je u prošlosti dobila dodatni modni dodatak u obliku prevelikog ručnog ekstremiteta. Stradao je nekoć vjerojatno drugi kućni lutkarski najbolji prijatelj. Koji – do zaključenja ovog broja/teksta nismo doznali. Možda jednog dana otkrijemo i zečju tajnu velike moći. Pomnijim skautiranjem bliže djevojčine okoline, na stolu otkrivamo okomito postavljen crni mobitel. “Mama!”, ubrzo uzvikne ovo malo klupko dražesnosti. Ova misterija je provaljena brzinom svjetlosti – u mobitelu stanuje njena majka. U nekoj dalekoj, dalekoj zemlji, ali dovoljno da putem video-chata djevojčica i gledatelji vide njeno lice. “Nedostaješ mi”, ubrzo nježno prozbori majka. “I ti meni nedostaješ, mama”, odgovori joj kćerka dok se virtualno pokušavaju poljubiti preko glatkog ekrana pametnog telefona nepoznate marke.
“Slobodno nam dođi, mama” trijumfira baš u ovakvim, naizgled običnim ljudskim interakcijama koje u ostalim dokumentarcima često znaju slijediti obrasce lažne sapuničarske sentimentalnosti.
“Slobodno nam dođi, mama” trijumfira baš u ovakvim, naizgled običnim ljudskim interakcijama koje u ostalim dokumentarcima često znaju slijediti obrasce lažne sapuničarske sentimentalnosti. Ovdje to nije slučaj, pa cjelokupni podtekst majčinstva, usamljenosti, odrastanja i općenito životnih rakursa s obje strane starosne medalje (djeca – odrasli), redateljica Ana Artemijeva nenametljivo provlači kroz sasvim običan razgovor roditelja s djetetom, snimljen pretežno u blizim i krupnim kadrovima i minucioznim osjećajem za ritam. Ruska autorica možda postavlja i pitanje modernih tehnologija, koje s jedne strane nude svekoliku dostupnost i svijet na dlanu, s druge još drastičnije otuđenje kroz dvodimenzionalna avatar-poznanstva. A opet, baš posljednja scena – majka preko telefona pjeva kćerki, dok ova ne utone u san – koja na puštanje pokoje suze tjera i najtvrđa srca, na štih dovodi one koji modernu tehnologiju, uza sve svoje mane, smatraju ultimativnim oruđem spajanja čovječanstva. Pogledajte ovaj dokumentarac i presudte tko je bio u pravu.
