U ovogodišnjoj Regionalnoj konkurenciji 16. ZagrebDoxa vidjet ćemo i manjinsku hrvatsku koprodukciju, dokumentarni film “Govori da bih te vidio” / “Govori da bih te video” (Bilboke / Set Sail Films / Restart; 2019.), koji je svjetsku premijeru doživio na prošlogodišnjoj IDFA-i. Njegova srpska autorica Marija Stojnić (Valjevo, 1986.) sa spomenutim je filmom – nesumnjivo jednim od vrhunaca ovogodišnjeg Doxovog programa – o kulturnom nasljeđu i unutarnjem svemiru Radio Beograda, zakoračila na dugometražnu filmsku scenu. Marija je završila režiju na Akademiji umjetnosti u Beogradu te magistrirala medije i film na njujorškom The New Schoolu, a 2016. osnovala je produkcijsku kuću Bilboke. Također, zajedno s producentima Andrijanom Sofranić i Milošem Ivanovićem vodi još jednu produkcijsku tvrtku, Set Sail Films.
“Kroz odrastanje uvijek je isto bilo u fokusu: crtanje, slikanje i knjige, glazba, fotografija. I na kraju film, koji je sve to sažeo u jedno. Moja generacija je rasla u takvom vremenu i uvjetima gdje umjetničke profesije nisu shvaćane ozbiljno. Od njih se nije moglo preživjeti i u toj općoj neimaštini umjetnost je bila luksuz, čak i hir. Tako da se u kući uvijek vodila bitka između stvari koje su mene interesirale – a trebalo je biti samo hobi – i onog racionalnog, zanimanja koje donosi novac. Na kraju je ipak đavo došao po svoje“, otvara naš razgovor Marija Stojnić i brzo se prešaltava na svoju snažnu vezu s glazbom koja je i vidljiva u njenom radu.
“U nekom tinejdžerskom dobu fascinirao me jazz. Kako je čitanje nota bilo nesavladiva prepreka, zahvaljujući disleksiji za koju tada nisam ni znala da postoji, učila sam tradicionalno pjevanje. Kad se kasnije moralo ozbiljnije baviti notnim zapisima, napustila sam glazbenu školu”, govori Marija koja je kasnije u Americi s Aleksandrom Dendom osnovala i danas aktivnu vokalnu grupu ROSA koja izvodi srpsku tradicionalnu glazbu. Režija je, govori, u konačnici sintetizirala njenu ljubav prema likovnoj umjetnosti, pisanju i glazbi.
“Iako sam bila veliki filmofil, računala sam da će moj rad biti u kraćim formama, video artu-instalaciji, glazbenim spotovima i sl.”, napominje Marija koja je pred kraj studija počela raditi na televizijskim postajama. Tog TV-razdoblja nerado se sjeća, govori – osjetila je da tamo nikako ne pripada. Zatim odlazi u New York, tražeći nešto potpuno drugačije, dobivši stipendiju na fakultetu koji joj je djelovao poprilično inovativno. Na kraju je sve ispalo kao pun pogodak.
“The New School pokazao se kao jedna od najprogresivnijih institucija u kojoj se gaji kritičko mišljenje i koja mi je dubinski promijenila život. Tamo sam s dovoljno distance stekla novu perspektivu o svom nasljeđu i dalje razvijala vlastiti umjetnički senzibilitet u raznim formama. Učinilo mi se da imam što ispričati i to je na kraju i presudilo da se bavim dugometražnim filmom”, govori Marija Stojnić koja priznaje da joj je njujorški život donio neslućena iskustva i velika, neraskidiva prijateljstva.
I tako, od Zagreba do Zagreba, od ZagrebDox Proa do ZagrebDoxa. Još 2017. godine tadašnji projekt u nastajanju Marije Stojnić dobio je ZagrebDox Pro DCP nagradu, tu je bila i nagrada Eurimages Lab Project Award na radionici Agora Works 58. Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, a postprodukcijsku podršku pružio mu je između ostalog i Filmski institut Doha. Uz najveći udio sufinancijskog kolača od Filmskog centra Srbije, manjinsku koprodukcijsku pomoć filmu je pružio i hrvatski Restart, koproducenata Vanje Jambrović i Tibora Kesera.
Odakle je potekla ideja filma o Radio Beogradu? U intervjuu Cineuropi ističete da ste kroz radio redefinirali vlastiti odnos prema Beogradu. Možete li našim čitateljima ukratko pojasniti značaj Radija Beograda za bivšu Jugoslaviju i današnju Srbiju?
“Ideja se rodila nakon mog povratka u Srbiju. Tada sam aktivno počela slušati Drugi i Treći program Radio Beograda, primijetivši kako je ovaj program počeo mijenjati moju percepciju najprije fizičkog prostora, a zatim i misaone procese. Na kraju mi je pomogao stvoriti novu vezu s gradom, iz kojeg sam dovoljno dugo bila odsutna. Povezivanje sa svim tim glasovima, bilo iz arhive ili aktualnih emisija, učinilo je da se osjećam manje usamljeno u svojim nedoumicama, osjećaju neadekvatnosti, željama, stremljenjima. Također i da upoznam neke svoje sugrađane, sadašnje i bivše, kroz njihove misli i stvaralaštvo. I sve se to događalo kroz jednu nevidljivu vezu, kroz zvuk. Htjela sam istražiti moć radiofonskog zvuka i ovog specifičnog programa, koji utječe na naš doživljaj svakodnevice i percepciju okolnog svijeta, na kraju i nas samih. Nikada mi nije bio cilj napraviti faktografski, povijesni film o ovoj instituciji. Željela sam se baviti fenomenom i intimnim značajem ove stanice u datom trenutku. Neki drugi ljudi bi bolje od mene mogli govoriti o značaju Radio Beograda za bivšu Jugoslaviju. Iz svog kuta mogu reći da je RB institucija koja uz svoje građane stoji desetljećima, kroz razne nedaće. Radio Beograd je bio i ostalo kulturni svjetionik grada. Takvih bastiona kulture sve je manje.”
Film je dosad prikazan na IDFA-i, MoMA-inom Doc Fortnightu, minhenskom DOK.festu, DokuFestu… Lijepo festivalsko koračanje, ali vjerojatno postoji i druga strana medalje, kao i u svakom projektu – financijska, kreativna…
“Svaka faza stvaranja ovog filma trajala je dugo. Bilo je i financijskih i kreativnih izazova, ali slojevitost filma je prije svega zahtijevala – vrijeme. Tako se film našao na brojnim radionicama – primarno iz potrebe za pronalaženjem financija, ali i one za mentorstvom, posebno u rough cut fazi. Svjesna da mi je ovo prvi dugometražni redateljski film, željela sam izbjeći neke početničke greške. S druge strane, u isto vrijeme htjela sam zadržati autorstvo i umjetnički dojam filma. Iako je film prvenstveno podržan od Filmskog centra Srbije, ostatak financiranja došao je iz svijeta, pa je to doprinijelo kreativnoj odluci da ne radim film samo za lokalnu publiku, već onaj koji će biti univerzalno razumljiv i komunicirati s cijelim svijetom.
“Festivalska premijera prirodno je pratila razvojni put filma. Kako je projekt već bio na radionicama IDFA-e, pozvani smo ostvariti premijeru u First Appearance natjecateljskom programu. Nakon toga smo imali i tu sreću da selektori Doc Fortnighta iz MoMA-e izaberu film i uvrste ga u ovogodišnju selekciju. Samo par godina ranije, kao student, u čestim posjetama MoMA-i, nisam mogla pretpostaviti da će neko moje djelo dospjeti tamo. Zaista sam zbog toga zahvalna.”
Vratimo se na početak – jeste li odmah imali u glavi začudan film, na granici eksperimentalnog i dokumentarnog; pomalo proganjajući, gdje zvuk kao u rijetko kojem filmu čini ravnopravan dio priče? Druga polovica filma više se vraća u klasične opservacijske vode.
“Osobno ne pravim veliku distinkciju između dokumentarnog i igranog filma. U mom radu to se dosta isprepliće. Stremim biti što je moguće iskrenija i prenijeti neko autentično iskustvo. Međutim, nije mi bila polazna misao napraviti začudan film. Željela sam snimiti dokumentarac o radiju, točno onako kako ga osobno doživljavam; a zatim napraviti most između tog unutrašnjeg doživljaja i uvjetno objektivnog svakodnevnog života na radiju i iskustvima drugih slušatelja. Meni se taj pristup činio vrlo organskim i prirodnim. I danas tako mislim, iako možda odskače od standardnih očekivanja od dokumentarnog filma. Kada je trebalo prezentirati projekt potencijalnim financijerima, ispostavilo se da ga je bilo jako teško svrstati u neku ustaljenu kategoriju filma. Iako je dramaturška linija građena više intuitivno nego zanatski, film nije rađen proizvoljno – dakle, svaki postupak je korišten pažljivo i s razlogom. Sve kako bi dočarao određenu ideju i stanje, poslao određenu poruku.
“U tom trenutku, film je sintetizirao kombinaciju mog dotadašnjeg znanja i razumijevanja dokumentarnog filmskog jezika s jedne, te mašte s druge strane. Od početka je odlučeno da će se implementirati dva redateljska pristupa: jedan klasičan opservacijski, a drugi gdje je redateljska intervencija primjetnija. To što zovemo eksperimentalno, a meni predstavlja utjelovljenje neke unutrašnje istine, nije ništa manje stvarno. Upliv i ispliv iz tih isprepletenih realnosti – vanjskog vidljivog, i manifestacije unutrašnjeg doživljaja, koji je u slikama malo više apstraktan – nešto je s čim se u ovom filmu konstantno igra i balansira. U drugom dijelu filma malo se više zadržavamo u toj svakodnevici, kao orijentiru vremena u kojem film nastaje i osvrtu na život izvana. Bilo mi je stoga važno vidjeti kako se kontekst djela mijenja kroz vreme, i kako svako vrijeme ima svoje specifičnosti, pa i taj trenutak u Beogradu, 2017. – 2018. godine.”
Dobar dio filma sačinjavaju različiti naracijski dijelovi, bilo iz prijašnjih emisija Radio Beograda, bilo čitanje ulomaka iz Saganovog “Cosmosa” – vožnja stropom i lampama, naravno, nije izabrana slučajno baš u tom trenutku. Koliko je pažnje pridavano spomenutim dijelovima i koliko je trajalo istraživanje građe za dokumentarac?
“Neopservacijskim dijelovima koji kroz sinesteziju govora i negovora, tonova, svjetla, tame, oblika, linija i boja, predstavljaju unutrašnji monolog tog zamišljenog giganta – Radija, koji skuplja naše iskustvo kroz vrijeme, dijelovi su kojima je posvećeno i najviše pažnje. Znam točno koga slušamo u kojem segmentu, s koje snimke i iz koje godine. Većinu tih segmenata znam već napamet. Emisije iz kojih čujemo fragmente, snimljene su iz aktualnih emisija prvenstveno Drugog i Trećeg programa Radio Beograda. Arhiva dolazi iz snimki kulturnog, umjetničkog, znanstvenog, dramskog i dokumentarnog programa RB-a i šire. No, ima tu ponešto i s Prvog i dječjeg programa. Jedan od starijih segmenta je i odlomak govora Isidore Sekulić iz 1958. godine, na primjer. Carla Sagana u svom govoru citira kompozitor, pedagog i mislilac Enriko Josif iz Beograda. Preslušavanje arhiva trajalo je nekoliko godina – radilo se o vjerojatno blizu tisuću preslušanih segmenata, nekih tristotinjak se našlo u užem izboru. U filmu je završilo pedesetak. Često bih tijekom preslušavanja segmenata vidjela kadrove i znala da taj zvuk ide uz tu i tu sliku. Kasnije smo radili na snimanju realnih mjesta ili objekata na način na koji sam zamislila.”
Vjerojatno je slična situacija i u Srbiji, ali u Hrvatskoj su dosta glasni pojedinci koji zagovaraju tržišnu kulturu u koliko karata prodate, toliko vrijedite smislu. Vaš film, čini se, zastupa potpuno drugačiju tezu o kulturi kao društvenom, nadnacionalnom dobru, dijelu nepomodne baštine.
“Općepoznata činjenica je da je danas gotovo sve okrenuto profitu, kao i da je sve manje javnih dobara, koja ni čemu ne služe osim poboljšanju kvaliteta života i doprinosu općoj dobrobiti svih građana. Kažem ovo pomalo ironično, pozivajući se na jednu scenu iz filma, koju će gledatelji na ZagrebDoxu prepoznati. U slučaju Radio Beograda drago mi je da i dalje odolijeva trendovima. Iskreno se nadam da će i ostati tako. Kultura ne bi smjela biti roba, već društveno dobro, dostupno svima. I za to se moramo boriti.”
