Početna Osvrti 3. AJB DOC: U srazu s virtualnim

3. AJB DOC: U srazu s virtualnim

-

Nakon što je vodstvo Sarajevo Film Festivala odustalo od ovogodišnjeg izdanja u reduciranom obliku i sva događanja preselilo u virtualni prostor, bilo je očekivano da će sljedeće veće festivalsko okupljanje – 3. Festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC; 11. – 15.9.), u organizaciji medijske kuće Al Jazeera Balkans, također biti realizirano na daljinu. Kad ga usporedimo s prošlogodišnjim, drugim po redu izdanjem, možemo popratiti prednosti i nedostatke svakog pojedinog pristupa.

Ove smo godine uslijed izvanrednih okolnosti oko pandemije koronavirusa svjedočili nastanku nove virtualne kulture i transformacijama uobičajenih kulturnih praksi u novoj medijskoj sredini. Ako i zanemarimo ekonomski aspekt, online izdanja filmskih festivala zasigurno znače osiromašenje gledateljeva iskustva. Dosadašnja se rasprava za i protiv kino projekcija, vođena na liniji kino-televizija, neočekivano pomakla na liniju kino-internet. Ujednačavanjem tehnologije i njene dostupnosti, argumenti o različitoj prirodi medija koja direktno uvjetuje kvalitetu gledateljeva doživljaja, gube na snazi. Ipak, kad je o odlasku u kino riječ, posebno u pitanju festivala, ostaje važeća argumentacija o nezanemarivom društvenom doprinosu i događanju koje na različitim razinama doprinosi razvoju filmske kulture.

AJB DOC oduvijek u sebe interferira televiziju, s obzirom na to da je fokus na izdanjima televizijskog formata, koje će Al Jazeera kasnije emitirati u redovnom programu. Ta ih činjenica višestruko određuje, od ograničenja u filmskoj formi do inzistiranja na pristupu prihvatljivom širokoj publici. Da je ključna razlika u mediju, razlika u kontekstu njegova funkcioniranja, kao što Hrvoje Turković tvrdi u “Umijeću filma”, imali smo prilike plastično utvrditi usporedbom sve tri medijske razine.

Festival u živom obliku unosi živost u grad Sarajevo, u kojem osim etabliranog SFF-a i ponekog događanja na književnoj i muzičkoj sceni, nema permanentne produkcije. AJB DOC se i izborom tema direktno obraća različitim društvenim skupinama, a od poznatijeg festivala diferencira ga izostanak elitističkog grupiranja i pristupačnost projekcija. Televizijski aspekt festivala pretpostavlja širi domet, dok se programski profiliraju kao antipod komercijalno usmjerenim medijima. Najnovija internet dimenzija zasigurno omogućava još veću vidljivosti, mogućnosti uključivanja publike koja se fizički ne nalazi u Sarajevu, ali komunikacija u svojoj jednostranosti tu najčešće staje. Sve kad bismo uzeli u obzir sve rasprostranjenije online radionice, diskusije ili radionice, činjenica jest da uslijed ograničenja medija nije moguće kreirati poticajnu atmosferu žive razmjene iskustva, a koja se čini presudnom u sferi stvaralaštva.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Resistance Fighters"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Resistance Fighters”

AJB DOC je zbog okolnosti reducirao dodatne programe, no profesionalci su se mogli uključiti u online radionicu snimanja dokumentaraca mobitelom. Time se na neki način legitimira trend koji kao postupak nije neuobičajen niti za igrani film. S druge strane, sve više dokumentaraca nastaje kao direktna reakcija na događanja jedinim dostupnim sredstvom, da bi se iz tog grubog materijala strukturirao čitav film. Najbolji je primjer prošle godine na AJB DOC-u prikazan film “Ponoćni putnik” / “Midnight Traveler” (2019) afganistanskog redatelja Hassana Fazilija, gdje činjenica da je snimljen telefonom doprinosi autentičnosti i osigurava novi pristup sad već eksploatiranoj balkanskoj ruti. Voditelj radionice Adnen Chaouachi, bavi se obučavanjem novinara u korištenju novih medija i tehnologija; izborom teme AJB DOC naglašava svoju primarnu vokaciju, ugrađujući novinarski pristup u široki raspon, od reportaže pa do dokumentarca.

Uvid u službenu konkurenciju taj zaključak još jednom potvrđuje – festival tematski pokriva političke i društvene aktualnosti, formalno često bliske reportažama, odnosno televizijskom dokumentarizmu realiziranom kroz smjenu kadrova sugovornika i totala prostora. Nisu zapostavljeni niti filmovi u vlastitoj produkciji, koji su adresirani lokalno, na društva regije i odnose unutar nje. Prema medijskim objavama film otvaranja “Džemo” (2020), bh. redatelja Lejle Kaić i Davorina Sekulića, o čovjeku koji unatoč teškim uvjetima seoskog života najveći dio vremena posvećuje priprema za utrke, imao je vodeći broj pregleda i očito dobar odjek među publikom. Spomenuti film mogao se vidjeti u konkurenciji domaćeg filma AJB Screening zajedno s još četiri dokumentarca, dok su u nenatjecateljskom Last Minute Cinema prikazana tri međunarodna filma, uključujući “Ponoćnu obitelj” / “Midnight Family” (2019) Lukea Lorentzena i “Putinove svjedoke” / “Putin’s Witnesses” / “Svideteli Putina” (2018) Vitalija Manskog.

Na razini tipičnog TV-dokumentarca bez autorskih intervencija ili formalne razrade, ostaju neki od filmova u natjecateljskoj konkurenciji kojom ćemo se primarno baviti u ovom tekstu. Takvo je vjerojatno najslabije ostvarenje ovogodišnjeg programa, “Resistance Fighters” / “Resistance Fighters – Die globale Antibiotikakrise” (2019. | ) njemačkog redatelja Michaela Wecha. Iako snimljen korektno i uz izdašnu produkcijsku potporu – a sama je tema rezistentnih bakterija u pandemijskim uvjetima i više nego aktualna – film ni u jednom trenutku ne nadilazi zacrtanu shemu total, krupni plan, total uz generičku zvukovnu podlogu. Utoliko je tipičan obrazac dokumentarizma namijenjenog televizijskom emitiranju, usmjerenog tek na razradu teme. Međutim, srednjostrujaški medijski pristup podrazumijeva jednostranost kao rezultat izbjegavanja dubinskog zahvaćanja problema u svim njegovim konotacijama. Sam dokumentarac pak prije popunjava medijski prostor no što otvara ozbiljnu raspravu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Love Child"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Love Child”

I dalje u novinarsko-reportažnoj niši, ovaj put i tematski, u smislu prijetnji i zatvaranju novinara na Filipinama, jest film standardnih postupaka, ali kontroverznih likova, “We Hold the Line” / “Die Unbeugsamen: Gefährdete Pressefreiheit auf den Philippinen” (2020. | ), još jednog njemačkog autora Marca Wiesea. Fokusirajući se na novinarku Mariju Resse i njen novinarski tim Rappler u borbi protiv represije i cenzure predsjednika Dutertea, kroz konkretni novinarski rad i njegov upliv na privatne živote, slažu se djelići mozaika represivnog filipinskog društva. Istovremeno, u film su ukomponirane uznemirujuće snimke Duterteovih medijskih istupa, čime se oslikava rigidnost uspostavljene diktature, koju, zanimljivo, u prvim kadrovima filma ovaj i najavljuje. I “We Hold the Line” se obraća prosječnom gledatelju, kojeg više zanima iskazano, od načina izvedbe. Unatoč važnoj temi medijske cenzure na koju ni jedan politički sustav nije imun, redatelj okvir priče uspostavlja na općim točkama sraza ljudskih prava, medijskih sloboda i represije, bez iznošenja situacije koja je prethodila i indirektno potaknula eskalaciju.

Kompleks strukturalno i tematski bliskih, ujedno najzanimljivijih filmova ovogodišnje konkurencije, čine filmovi orijentirani na izbjegličku krizu, ali iz perspektive pojedinaca izdignutih iz apstraktne mase. Zajednička im je podijeljenost između birokracije zemlje u koju dolaze i stvarne prijetnje zemlje koju su napustili. “Love Child” (2019. | ) Eve Mulvad iz Danske konkretizira borbu izvanbračnog para koji bježi od potencijalne smrtne kazne u Iranu. Kamera godinama bez dodatnih intervencija bilježi njihove odnose i strahove, kao i opstrukcije u pokušaju izgradnje novog života. Protagonisti se nerijetko sami uključuju u čin snimanja, ne bi li ključni trenuci u svakom trenutku bili zabilježeni. Ulazak kamere duboko u njihovu intimu opravdavaju sigurnošću koju im pogled svjedoka neminovno pruža.

Još jedna danska autorica, Mira Jargil u filmu “Reunited” (2019. | ), dokumentiranjem djelića svakodnevice sirijske obitelji izolira atmosferu permanentne strepnje, koja se neminovno reflektira na strukturu filma. Naoko dramaturški iskonstruirani dijelovi, u realnosti su orkestrirani slijepom pozadinskom birokracijom koja uvjetuje postupke svih protagonista. Redateljica, kojoj je jedinoj dopušteno slobodno kretanje, postaje poveznica među razdvojenim članovima obitelji. “Reunited” je svjedočanstvo odnošenja Europe prema migrantima, dekonstrukcija stvarnosti iza lijepih želja i pomirljivih retorika.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Reunited"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Reunited”

“Humanity on Trial” (2019. | ★ i 1/2) Danca Jonasa Bruuna na tom tragu tematizira pokušaj kriminalizacije solidarnosti, što su tendencije koje se sve otvorenije zagovaraju. Salam volontirajući spašava izbjeglice, prokazujući pritom mjesta na kojima sustav zakazuje. Tužba protiv njega raskrinkava europski problem prebacivanja odgovornosti. Sva se tri ostvarenja podudaraju u temi i pristupu, koji uključuje terapeutski moment; u “Love Childu” pozadinu problema čak saznajemo iz psihoterapijskih seansi, nevezano do koje mjere te scene bile iskonstruirane. Korištena metoda uvijek je distancirana kamera koja nikad invazivno ne prekoračuje osobni prostor protagonista, odnosno ostavlja im na volju do koje su se mjere spremni izložiti.

Film talijanskog redatelja Antonija Martina “Valentin, Son of Europe” / “Valentin – Figlio d’Europa” (2019. | ), zaokuplja se migracijama direktno potaknutim lošim životnim uvjetima kao rezultatom nejednakih mogućnosti na europskom tlu. Redatelj suprotstavlja snimke djece beskućnika nastale prije desetak godina u Rumunjskoj i novi život jednog od tadašnjih protagonista. Kakve posljednice društvena nebriga ostavlja i koliko je u doba neoliberalnog kapitalizma iluzorno očekivati uspinjanje na društvenoj ljestvici, najbolje utvrđuje sam Valentin, koji još jednom s uspostavljene distance dijeli svoju priču. Proces snimanja biva u jednom trenutku naprasito prekinut zbog čega film gubi na cjelovitosti, ostavljajući dojam nedovršenosti.

Pobjednički film “Objector” (2019. | ) Molly Stuart iz SAD-a, na liniji palestinskog aktivizma prati izraelsku aktivisticu u borbi protiv društvene represije na više razina. Istovremeno optužuje izraelski odnos prema Palestincima, ali i vlastitim građanima kojima se odriče pravo na izbor. Protagonistica Atalya završava u vojnom zatvoru nakon odbijanja služenja vojnog roka, otkrivajući razloge koji je učvršćuju u odluci. Gledatelji dobivaju uvid u odnose na Zapadnoj obali, kao i priče Palestinaca antagonizirane onima Izraelaca. Pritom se uzroci današnjeg stanja utvrđuju mnogo dalje u židovskoj prošlosti, a traume starije generacije izravno prenose na nove. Međutim, da bi zaista bio aktivistički, film nije dovoljno radikalan, a linearna struktura dovodi do zamora materijala koji se gubi u predvidljivosti.

Nešto od aktivizma, ili barem pokušaja direktnog utjecanja na publiku, posebno onu mlađu koju direktno adresira, pronalazimo u češkom dokumentarcu “Caught in the Net” / “V síti” (2020. | ★ i 1/2) Víta Klusáka i Barbore Chalupové, dobitniku Posebnog priznanja žirija. Film je edukativni projekt u kojem mlade glumice u suradnji sa stručnjacima konstruiraju situaciju s ciljem otkrivanja seksualnih predatora. Prigodno upozoravaju na opasnosti u virtualnom svijetu, kao i načine njihova izbjegavanja; drugi konkretni društveni učinak proizašao iz čina snimanja jest činjenica da su neki od predatora u međuvremenu procesuirani. Jasno je da ovaj projekt nadilazi čisto filmsku dimenziju, stoga ga u tom okviru, bez navedenih izvanjskih relacija nije niti produktivno promatrati.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Galeb"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Galeb”

Za lokalni kontekst zanimljivi su filmovi “Galeb” (Behemoth, 2020. | ) hrvatskog redatelja Ivana Živkovića Žike i “Transforming Tomorrow” (2020. | ) njegovog bh. kolege Dina Mustafića. Potonji je osvojio Nagradu programskog žirija Al Jazeere Balkans, a aktivistički pristupa problemu zagađenja bez kontrole institucija u BiH, pri čemu je zanimljivo da se sve događa pod okriljem korporacije Mittal Steel, poznate po iskorištavanju i zaobilaženju zakona u trećim zemljama. Dodatna je strana priče činjenica da je dio postrojenja u rudniku Omarska u vrijeme rata bio logor, a do danas nisu ekshumirana sva tijela. Iako bi poveznica trebala biti kapitalističko izrabljivanje gotovo na tragu brutalnosti ratnih sukoba, ipak je teško ta dva momenta smatrati ekvivalentnima. Problematično je na simboličnoj razini iznositi teze o doslovnoj eksploataciji kostiju, u smislu njihova stapanja s produktima rudnika, jer se pritom lako zapada u nehotičnu eksploataciju traume.

“Galeb” pak historijskoj temi Titovih putovanja pristupa istovremeno preko arhivskih snimaka, reportaža i fotografija, kao i razgovara s povjesničarima i sudionicima vremena. Pritom nije jasno koja ideja stoji iza filma, a svim se aspektima Titova djelovanja pristupa prije kao kuriozitetu, negoli pokušaju ozbiljne dekonstrukcije kako pozitivnih, tako i negativnih političkih učinaka. Oni češće ostaju na razini impresija sugovornika. Izostanak fokusa u temi reflektira se i na formu, stoga se ponekad čini da je jedina motivacija postupaka usporavanja, panorama ili krupnih planova sugovornika upotpuniti filmsko vrijeme.

Gledajući unatrag, AJB DOC je i u virtualnim uvjetima nastavio programsku politiku koju smo detektirali još prošle godine, iako je filmski program tada obuhvatio raznovrsnije teme, pa i samosvjesnije autorske figure. Ovogodišnje izdanje još manje inzistira na autorskom dokumentarcu i obiluje ostvarenjima u kojima redatelj ima tek pozadinsku ulogu naknadne manipulacije materijalom. Iako je naglasak na priči u skladu s novinarskim preokupacijama festivala, ipak to ne mora nužno pretpostavljati odbacivanje umjetnički razvedenijih radova. Baš suprotno, televizija je idealan medij za razvoj estetskog osjećaja, što je komponenta koja ne treba biti odvojena od prokazivanja slijepih točaka globalnog društva. Time se informativni moment nadopunjava s razvojem osjećaja za film, kojem reportažni karakter ne mora biti najvažnija karakteristika. I u dodatnim programima možemo primijetiti manjak filmskih tema, u smislu masterclassova, koje možda najmanje opterećuje virtualno okruženje. Kao osnovni nedostatak prebacivanja sličnih manifestacija u virtualni prostor otkriva se izostanak živog susreta i jednostrana komunikacija koju nije moguće nadoknaditi. Utoliko se možemo tek nadati da budućnost neće zahtijevati odbacivanje realnog susreta u kojem se može dokraja realizirati AJB DOC-ov festivalski potencijal.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi

U Češkoj danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi, koji će potrajati od 27. listopada do 8. studenog.

Al Jazeera Balkans: “Ponoćni putnik” i “Ivanova igra”

Al Jazeera Balkans na svom će programu ovog tjedna prikazati "Ponoćnog putnika" Hassana Fazilija te "Ivanovu igru" Tomislava Žaje.

Danas počinje 63. DOK Leipzig, niz hrvatskih projekata u industrijskom programu

Danas (ponedjeljak, 26.10.) počinje 63. Međunarodni festival dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu - DOK Leipzig.

“Hall of Fame”: Chantal Akerman

Filmsko-diskurzivni program "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma", donosi dvije projekcije posvećene Chantal Akerman.

18. Liburnia Film Festival: “Zašto mama vazda plače?” – Sjećanja iz Pustograda

"Zašto mama vazda plače?" (2019) Karmen Obrdalj, prati glavnu protagonisticu Enu na putovanju u grad iz djetinjstva.

“Push” – Kupi jeftino, prodaj skupo pa sve opet ponovi

Fredrik Gertten u dokumentarcu "Push" (2019) ispituje širi kontekst stanovanja kao jednog od osnovnih ljudskih prava.

“Totally Under Control” – Tragična farsa virusa i Trumpa

Autori "Totally Under Control" film koriste kao ozbiljnu optužnicu protiv američke vlade, čiji je iskonski grijeh ignoriranje znanosti u korist političke (i vjerojatno financijske) dobiti.

Case study “Jedne od nas”: Zahvatiti šire od filmske slike

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu održan je i case study dokumentarnog filma "Jedne od nas" (2020) hrvatskog redatelja Đure Gavrana.

Hrvatski filmovi na Doclisboi, Jihlavi i Viennaleu

U razmaku od nekoliko dana počinju 18. Međunarodni festival dokumentarnog filma Doclisboa te 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi.

16. ZagrebDox: Hrvatski filmovi – Svijetao ogranak tmurne godine

Dokumentarni.net donosi detaljan osvrt na hrvatske dokumentarne filmove sa 16, odnosno posebnog izdanja ZagrebDoxa.