“The Painter and the Thief” / “Kunstneren og tyven” (2020) norveškog redatelja Benjamina Reea trebao je biti jedan od atraktivnijih naslova u programu ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Svježe ovjenčan Posebnom nagradom žirija Sundance Film Festivala, film je osim važne festivalske lovorike intrigirao neobičnim simbiotičkim konceptom suradnje, prijateljstva i zarastanje rana počinitelja zločina i žrtve istog. Nekoliko mjeseci kasnije, IndieWire je u svojoj tradicionalnoj listi Reeov dokumentarac smjestio među frontrunnere predstojećih Oscara, dok će domaća publika još morati pričekati otvaranje vrata odgođenog Doxa kako bi se uvjerila u njegove kvalitete.
A sam koncept filma koji je potkraj svibnja izašao na streaming i VOD platformama, jednako je intrigantan, koliko i neostvariv u stvarnom životu: češka naturalistička slikarica Barbora Kysilkova uslijed krađe u galeriji umjetnina, ostaje bez svoje dvije slike procijenjene na 20 tisuća eura; policija uskoro hvata jednog od počinitelja, Karla-Bertila, kojeg potom, za vrijeme suđenja, slikarica upita smije li naslikati njegov potret. Ovaj ubrzo pristane, a ono što će uslijediti posve je zamamna studija ljudskog duha u kojem dojučerašnji stranci i stanovnici naizgled nespojivih miljea, postaju intimni prijatelji čija se međusobna kemija, pa i seksualna, može rezati nožem.
Već od prve međusobne interakcije, jasno je da – punim imenom – Karl-Bertil Nordland nije vaš tipični kokošarski kvartovski kriminalac. Njegov pitom pogled, gotovo dječačka stidljivost i odmjerena strpljivost u međusobnoj interakciji, više nude sliku čovjeka kojeg su nesretne životne okolnosti zapljusnule silom prilika, nego malignog oportuinista koji gaženjem leševa svjesno dolazi do konačnog cilja. Karl-Bertil je i kriminalac s osmogodišnjim zatvorskim stažom, ovisnik o drogi, vlasnik brojnih tetovaža, neke od kojih i nemaju naročito suptilnu poruku (Snitchers Are A Dying Breed). S druge strane, i slikarica Barbora Kysilkova pogonjena je vlastitim setom dežurnih demona, poput bivše nasilne veze, kanalizirajući svoju, ali i ranjivu energiju vlastitih portretnih subjekata, u hiperrealistične, blago stilizirane slike visoke umjetničke vrijednosti.
Iz kuta zaliječivanja trauma kroz umjetnost, zapravo sam koncept više svijesti koji nam omogućuje (i) skidanje okova uvriježene crno-bijele cops and robbers paradigme zločina i nemilosrdno-forumaške kazne za počinitelja, bez sagledavanja šireg socio-ekonomskog podteksta, dokumentarac Benjamina Reea nesumnjiv je uspjeh.
Na jednoj od njih (“The Pussy In You”, 2017.) Karl-Bertil, odjeven u svjetloplavu košulju, znanstveno-eksperimentalnom radoznalošću zaranja prste u čašu crnog vina. U drugoj (“Decent Criminal (Snitchers Are A Dying Breed)”, 2016.) gol do pasa, pogleda uperenog prema podu, kao da poput Supermana pokušava odbaciti svoj originalni kožni plašt i zauvijek bunkerirati svekolike grijehe prošlosti. Možda malo fantaziramo s naše strane, ali upravo je scena u kojoj glavni protagonist po prvi puta uživo vidi svoj vinski portret – dirnut i bez teksta gurnut u zagrljaj suza – emotivni krešendo dokumentarca “Painter and the Thief”. Emociju budi i ekstra-zaposleni švedski kompozitor filmske glazbe Uno Helmersson (“Armadillo”), koji dokumentarcu ubrizgava meditativno-sjetnu komponentu. Istu nadograđuju i povremene voice-over dionice Karla-Bertila Nordlanda, u kojima ovaj nudi promišljene misli vrijedne duboko empatičnog ljudskog bića (“Ona [Barbora] me jako dobro vidi, ali zaboravlja da također i ja nju mogu vidjeti”).
Kroz tri godine snimanja filma, redatelj Benjamin Ree dobro je upoznao oboje glavnih protagonista. No, Barbora i Karl-Bertil poprilični su introverti, enigmatične i svaka na svoj način slomljene ličnosti do kojih uz sve sate snimljenog materijala, nije toliko jednostavno doprijeti. Pa iako njihove odgovore i komunikaciju ne možemo nazvati skriptiranim, dojam je da smo za konačno dekodiranje postupaka i reakcija glavnih protagonista, uvijek za pedalj prekratki. Neke od redateljskih odluka, poput neponiranja u detalje samog slučaja krađe, izostanka informacija o drugom počinitelju i poprilično maglovitih okolnosti upoznavanja i incijalnog progresa neobične veze, samom su autoru vjerojatno posve razumljive. U kontekstu boljeg razumijevanja filma i događaja koji se odigravaju pred nama, međutim, sve ove stvari trebale su biti objašnjene na kvalitetniji način. Kad svemu ovome pridružite posljednju trećinu dokumentarca koja gledatelje ostavlja u očekivanju ako ne katarze, onda barem urednijeg zaključenja započete priče; odnosno nelinerarnu filmsku strukturu koja uglavnom zbunjuje i sama sebi služi kao svrha, onda je “Painter and the Thief” dojmovna miješana vreća. Iz kuta zaliječivanja trauma kroz umjetnost, zapravo sam koncept više svijesti koji nam omogućuje (i) skidanje okova uvriježene crno-bijele cops and robbers paradigme zločina i nemilosrdno-forumaške kazne za počinitelja, bez sagledavanja šireg socio-ekonomskog podteksta, dokumentarac Benjamina Reea nesumnjiv je uspjeh.