PočetnaEsejiProzori"Život stvari" - Beskonačna linija

“Život stvari” – Beskonačna linija

-

“Odmjerenome životu vodi nas življeno društvo jednostavnih stvari.“

– Gaston Bachelard, “Plamen voštanice”

Dok bi sjedio u malenoj dnevnoj sobi na zadnjem katu zgrade u Križanićevoj, slikar Josip Vaništa običavao je u nju stalno ulaziti i izlaziti bez jasno vidljivog povoda, svako malo poput utvare nestajući i pojavljujući se na vratima ateljea u susjednoj prostoriji. Vaništino ponašanje i rad oduvijek su bili zagonetka, koja pulsira nepresušnom energijom i znanjem. Kada je govorio, činio je to kroz anegdote, koje je opet valjalo odgonetnuti i iskoristiti ih kao ključeve onoga što je zapravo htio reći. Svaka eksplicitnost i svaka banalnost bile su mu duboko strane; pa opet, u životu i u umjetnosti izražavao se nevjerojatno jasno i precizno. Bio je majstor svog zanata i vladar svoga duha. Rad našeg poznatog slikara kamerom je prvi zabilježio Mihovil Pansini (1926. – 2015.) u filmu “Život stvari” (Kinoklub Zagreb, 1955.), kojim predstavlja Vaništine crteže i slike nastale u razdoblju od 1950. do 1954. godine. Ključni Pansinijevi suradnici na ovom dokukmentarcu bili su skladatelj Milko Kelemen i jedan od najbližih slikarevih prijatelja – legendarni povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Radoslav Putar, dok je film producirao Zlatko Sudović.

Pansini svojom metodom snimanja prati progresivne trendove žanra filmova o likovnoj umjetnosti polovice 20. stoljeća, posebice one koje od 1947. u Francuskoj postavlja Alain Resnais (među ostalim filmovi o Vincentu van Goghu, Paulu Gauguinu, Hansu Hartungu i Picassovoj “Guernici”). Hrvatski redatelj cijelo vrijeme jednostavno kamerom klizi po Vaništinim začudnim crtežima i slikama, tretirajući ih kao svojevrsne misterije u koje pokušava bezuspješno prodrijeti, dok dojam podcrtava začudna glazba velikog Milka Kelemena. Neprestano se krećući pejzažima ili licima slikarskih djela, kamera kao da potvrđuje njihovu nedokučivost, zadovoljavajući se konstatiranjem njihova jedinstvenog postojanja. Film ovim umjetničkim slikama i crtežima daje dimenziju vremena i trajanja, te omeđuje percepciju zadajući početak i kraj svakoj ponuđenoj perspektivi na odabrano djelo. U tom smislu nastaje ono što Andrej Tarkovski naziva kiparenjem u vremenu. Vaništine slike i crteži sada dobivaju vremensku komponentu koju joj poklanja duljina svakog pojedinog kadra. “Život stvari” je stoga pomno oblikovana vremenska skulptura čiju površinu čine neobično duboka Vaniština platna. Ona se pretvaraju u filmske pejzaže kojima putuje naše oko, slijedeći ono kamere.

Zanimljivo je da će producent Pansinijeva filma Zlatko Sudović i sam dvadesetak godina kasnije napraviti film o Josipu Vaništi, ponovno po tekstu Radoslava Putara (“Josip Vaništa”, Zagreb film; 1977.). U ovom klasičnom filmskom portretu stišani kolorit odgovara onome s Vaništinih slika, a u njemu se pojavljuje i sam slikar, sada već mitska figura, osnivač slavne Gorgone i Krležin bliski prijatelj i portretist. Sudović u njemu prikazuje Vaništu, koji odjeven u odijelo portretira djevojčicu (kćer Anu). I opet u odijelu – dok glas u offu recitira Putarev tekst o “memoriranoj prošlosti koja se susreće s budućnošću koja se nije dogodila” – Vaništa korača snježnim pustim pejzažima pretvarajući i samog sebe u nešto što valja pročitati i spoznati. Ipak, Pansinijev film ostaje superioran Sudovićevom jer uspijeva misterij Vaništine umjetnosti prenijeti prvenstveno njom samom, stvarajući medijem filma nove mogućnosti njenog čitanja. Dajući vrijeme krajolicima i licima koja se utapaju u praznini, film produbljava njihovu tajnu, paralelno predstavljajući dubinu ljepote koja klija iz Vaništine gotovo nadljudske mogućnosti transformacije spoznaje oka u kristalnu jasnoću linija.

Kada sam ga posljednji put vidjela u dnevnoj sobi sa zlatnim serafinom na zidu, poklonio mi je neka nikad poslana pisma Radoslavu Putaru. Bio je to još jedan Vaništin dar, poklonjena zagonetka koju je valjalo spoznati na putu prema prihvaćanju neizbježnosti beskonačnog pravca – istog onoga kojim se krećemo prema vlastitoj konačnosti.

“Život stvari”

  • Scenarij i režija: Mihovil Pansini (po tekstu Radoslava Putara)
  • Producent: Zlatko Sudović
  • Kamera: Stjepan Katušić i Nedeljko Čaće
  • Glazba: Milko Kelemen
  • Produkcija: Kinoklub Zagreb
  • Godina proizvodnje: 1955.
  • Trajanje: 13 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.