“Pitka voda i sloboda II” – Žedni slobode

Beram, istarsko mjesto naseljeno još od željeznog doba, u stoljeću filma ovjekovječio je Rajko Grlić snimivši u njemu čak tri dokumentarna filma o jednoj česmi i jednoj spomen-ploči. Ova je dva motiva pratio u vremenskom periodu od 26 godina iskoristivši ih kao simbole nekih nepromjenjivih silnica u odnosu čovjeka i sistema, slobode i ideologije, uvjerljivo ilustriravši vlastita socijalistička nagnuća koja do sada nije ostvario niti jedan od ponuđenih sistema. Posve je sigurno da to neće učiniti ni ovi današnji, jer što će nama nejakima pitka voda, kad je moćnicima u ustima samo sloboda.

Priča započinje 14. listopada 1972. godine. Grlić u Beramu snima kadar u kojem muškarac prilazi gradskoj česmi, ovaj ubrzo otkriva da ista ne radi, a iznad suhe vodene oaze stoji velebna spomen ploča sa zvijezdom petokrakom i natpisom “Stoljećima očekivali smo slobodu i pitku vodu – borbom cjelokupnog jugoslavenskog naroda i našom plemenitom žrtvom stekli smo obadvoje”. Slijede imena palih antifašista i na kraju napomena kako je ploču podigao narod Berama 20. veljače 1955. Tadašnja Republička komisija za pregled filmova shvatila je Grlićevu nimalo suptilnu analogiju, odlučivši djelom potvrditi njegovu tezu o presušjeloj slobodi. Film je stoga od 29. siječnja 1973. bio zabranjen za prikazivanje, a Grlić četrnaest godina kasnije za proizvodnju prijavljuje novi. Dokumentarac “Pitka voda i sloboda II” (Filmoteka 16, 1986.) snimio bi na istoj lokaciji te se ujedno u njemu pozabavio sudbinom originalnog, zabranjenog filma. I tako 5. studenog 1986. godine u Beramu naš redatelj postavlja kameru na isto mjesto i moli istog onog čovjeka iz prvog filma (riječ je o prevoditelju Mladenu Martiću), da na potpuno identičan način ušeće u kadar i napije se na česmi. Pitka voda sada nesmetano teče, nema cenzure, ali nema više ni spomen-ploče.

Ali daleko od toga da je saga o pločama, vodama i tekućoj slobodi došla do posljednjeg čina. U novom filmu Grlić dodaje kadar u kojem Martić na pročelju susjedne kuće primjećuje još jednu spomen-ploču. Njen tekst gotovo je identičan starom, razlikuje se tek prva rečenica koja sada glasi: “Stoljećima očekivali smo nacionalno i socijalno oslobođenje”. Datum postavljanja ploče ostao je nepromijenjen, kao i ostatak teksta te imena palih boraca. Lokalnim je vlastodršcima očito bio dojavljen sadržaj zabranjenog Grlićevog skeča iz 1972., pa su brže bolje gonjeni svojim slijepim narcizmom koji i u banalnoj provokaciji vidi ugrozu, slobodne i pitke ideale stare ploče zamijenili bezazlenijom i bezličnom parolom nacionalnog i socijalnog oslobođenja.

“Pitka voda i sloboda II” svojom formom odgovara onome što filmolog Hrvoje Turković naziva raspravljačkim filmom. Grlić film otvara blizim kadrom pisaće mašine na kojoj u realnom vremenu promatramo tipkanje eksplikacije nastanka i sudbine prvog i drugog filma. Već je iz toga jasno kako se u dokumentarcu nedvosmisleno iznose i obrazlažu određene teze, gdje se kadar načinjen u Beramu pojavljuje prvenstveno kao ilustracija autorove ideje. Kadar u kojem se Mladen Martić suočava s česmom, oblikovan je izrazitim igranofilmskim kodovima: kamera dočekuje protagonista, koji se kadrom kreće precizno osmišljenom koreografijom. Grlić u drugom filmu koristi dva precizno osmišljena kadra, konstruirana za ilustraciju njegove teze: u prvom nakon zadovoljenja žeđi na česmi, Martić iz videokruga kamere izlazi s lijeve strane; u drugom se cijela predstava ponavlja, ali glavni protagonist iz kadra na kraju izlazi s desne strane, praćen kamerom do ploče na susjednoj kući.

Krenuli mi desnim ili lijevim putem, sloboda i pitka voda neće se susresti. Grlić je imao potrebu vratiti se u Beram i treći put, u filmu “Pitka voda i sloboda III” (Factum / Zagreb film / Filmoteka 16; 1999.). Bješe to 29. prosinca 1998. godine, pogodnog dana za bilježenje novog stanja na terenu: žive i zdrave česme, ali ploče pospremljene u obližnju kuću. Gotovo je s bratstvom i jedinstvom, gotovo je i sa spomen-pločama, jer zvijezde današnji pravovjernici ne mogu probaviti ni na noćnom nebu. Kroz godine i desetljeća mijenjaju se sistemi i vlastodršci, ali pravo čovjeka na pitku vodu i slobodu ostalo je isto. Stvari jasne, stvari podrazumijevane, koje nam se uporno uskraćuju pod otrovnom izlikom nemogućnosti mijenjanja svijeta. A nju nam serviraju isti oni koji su odlučili da promijeniti ne treba ama baš ništa.