Politički aktivizam danas je često promatran kroz dioptriju negativnih konotacija. Kada želimo na brzinu obezvrijediti hrabrost i predanost pojedinaca ili skupina na revolucionarnom braniku društvenih promjena, lakonski ćemo ih prozvati aktivistima. Deseci tisuća današnjih prosvjednika na američkim ulicama jesu politički aktivisti, a njihova se borba dosljedno medijski podcjenjuje stavljanjem naglaska na umjetnički dojam provedbe iste, umjesto na sadržaj poruke. Glas slabijeg uvijek je zatomljen i preoblikovan decibelima jačeg. Jedan od najglasnijih političkih aktivista među hrvatskim redateljima bio je Krsto Papić (1933. – 2013.) i to u bogatom razdoblju karijere simultanog djelovanja u igranom i dokumentarnom filmskom rodu. Filmski arhivist Juraj Kukoč hrvatskog redatelja nazvao je “kritičkom oštricom hrvatske kinematografije” – politički je aktivizam uvijek reakcija na dominantnu ideologiju i njene sistemske strukture; Papićevu crvenu krpu predstavljao je komunistički socijalizam kojeg je dosljedno, a opet suptilno prozivao zbog njegove navodne moralne kvarnosti i nepremostive ekonomske nejednakosti. Kada je taj i takav socijalizam uz malo krvi i puno krađe pospremljen u podrum povijesti, te zamijenjen navodno humanijim kapitalizmom, Papić je izgubio svoj raison d’etre. Imaginarni neprijatelj našeg redatelja napokon je uspješno uklonjen, stoga su Papićevi filmovi nakon 1990. postali mlaka gunđanja čovjeka koji više nema zašto dizati svoj glas.
A onaj pobunjenički najupečatljivije je oblikovao u svojim dokumentarnim filmovima, svaki odreda malo remek-djelo (osim osrednjeg uratka iz 1976., “Jedno malo putovanje”), dok se među Papićevim igranim filmovima isto bezrezervno može ustvrditi tek za kanonske “Lisice” (Jadran film, 1969.). Aktivistički protestni gen umio je sublimirati u umjetnost koja komunicira svojom univerzalnošću, pa tako briljantni protestni film “Nek se čuje i naš glas” (Zagreb film, 1971.) kroz portret seoskih radio-amatera govori o svim pojedincima kojih se sistem iracionalno boji. Ne radi možebitnog kontrarevulucionarnog rovarenja, već odašiljanja i komuniciranja autentične – sistemu nepredvidljive i neprihvatljive – poruke. Jer, za svaki establišment nema ničeg strašnijeg od iskonskog, nepotkupljivog glasa kojeg je nemoguće lektorirati vlastitim uredničkim frekvencijama, pretvoriti ga u nešto van njega samoga. Papić dokumentarac snima burne, proljećarske 1971. godine, ali pitanjima slobode ne prilazi direktno, kao što tadašnje društveno-političke događaje iz kuta studentskih prosvjeda prate Branko Ivanda i Zoran Tadić s filmom “Poezija i revolucija” (1971. – 2000.; Filmski autorski studio / Factum). Poantu ipak gađa zaobilaznim putem, dok u bezazlenim i neobrazovanim vlasnicima ilegalnih radio-stanica pronalazi savršene protagoniste čiji bezazleni glas promptno stišavaju vladajuće strukture. Papić ovdje razotkriva dalekosežnost vlastodržačke paranoje u veličanstvenosti njene banalnosti.
“Nek se čuje i naš glas” putuje na sjeverozapad Hrvatske, među živopisne radio-amatere te još živopisnije zvijezde njihovih radio-emisija u kojima se puno pjeva, malo komentira društveno-političke prilike, puno glumi i malo uči njemački za gastarbajtere, zlu ne trebalo. Sve to izgleda pomalo smiješno i nemušto, kao i slavni izbor za miss iz Papićeve “Male seoske priredbe” (Zagreb film, 1971.). Oba filma smještena su u isti kraj, bave se istim društvenim slojem i nastaju u isto vrijeme. No, dok u “Priredbi” ostaje na portretiranju seljaka i njihove simpatične, ali u konačnici otužne potrebe za imitacijom kulture, u “Nek se čuje i naš glas” Papić odašilje direktnu kritiku sistemu koji se tih i takvih naivnih pojedinaca boji. Sistem je u filmu predstavljen kroz intervju s neimenovanim državnim službenikom koji bezbojno objašnjava štetnost i potencijalnu opasnost radio-amatera, ne nudeći pritom naročito suvisao argument za svoje tvrdnje. A drugu stranu priče predstavlja pak simpatičan, iako ne odveć rječit mladić u žutoj košulji, koji tako zrihtan na obližnjoj njivi objašnjava duboku strast prema svojoj radio-stanici, e da bi na kraju filma u istoj toj žutoj košulji, ali sada na drugoj lokaciji, izjavio kako mu je njegova stanica oduzeta, i to već šesti put. Tko bi se mogao bojati jednog naizgled neobrazovanog, pomalo naivnog mladića – pita se Papić na kraju filma. Tada, kao i danas, odgovor je isti: oni koji znaju da je svaki autentični glas oblik širenja osobne slobode, a zato i područja borbe za svijet u kojem ono što jesmo nije progutano trbuhozborstvom sistema.
“Nek se čuje i naš glas”
- Scenarij i režija: Krsto Papić
- Kamera: Ivica Rajković
- Montaža: Lidija Braniš
- Produkcija: Zagreb film
- Godina proizvodnje: 1971.
- Trajanje: 15 minuta