Rođena sam 1982. godine u Splitu. Rez. Sanja Iveković iste godine u Zagrebu snima remek-djelo “Osobni rezovi”. Rez. Ova mi je podudarnost s godinama postajala sve važnija; životne okolnosti razvijale su u meni potrebu za utjehom koje nosi spoznaja o postojanju drugih žena s visoko podignutom pesnicom na putu do oslobođenja. Hrvatska umjetnica Sanja Iveković u svom je radu glasno i jasno propitivala sve vrste nametnutih ladica ženskog identiteta, ne samo u svjetlu dominantnog patrijarhata, već i opresivnih mehanizama konstrukcije i rekonstrukcije povijesti u čijem narativu žena može biti tek jedan od unaprijed predviđenih krajnosti. Prostor slobode je pak nešto drugo, prostor sive zone, prostor u kojem se značenje stalno kreće naprijed, ali nikada ne poprima konačan oblik. Upravo je ta siva zona značenja ženama uvijek bila uskraćena. Heroine emancipacije borile su se za pravo na dvoznačnost, ambivalenciju, višestrukost i proturječnost. Među najteže ostvarivim pravima bili su ono na solidarnost, odnosno svjedočenje. Život u umjetnosti Sanje Iveković posvećen je ovim idealima, koji se kod nje pojavljuje kao otrežnjujući glas pozivajući na kontinuiranu transformaciju i borbu kroz invenciju, kreaciju i sublimaciju.

Kao jedna od pionirki jugoslavenske video-umjetnosti, Iveković u središte svojih istraživanja stavlja nametnute i fabricirane identitete s kojima se žena u svojoj svakodnevici više ili manje uspješno bori tražeći vlastitu sobu. U jednom od svojih prvih video-radova, “Slatko nasilje” (1974), čije ime nosi i njena retrospektiva u slavnom njujorškom muzeju MoMA 2011. godine, Sanja Iveković obrušava se na zavodljivost u medijima sveprisutne ekonomsko-političke propagande odvajajući nas od nje crnim rešetkama. U radu “Make-up – Make-down” (1978) sama pak izvodi ženama svakodnevan ritual šminkanja, ali tako da njeno lice ostaje nevidljivo dok ga na razini slike zamjenjuju alati uljepšavanja, reflektirajući činjenicu kako je intimna stvarnost žene nedostupna zbog nametnutih identitetskih kalupa.

U video-radu “Osobni rezovi” Iveković odvažno spaja teme političke ideologije i ženskog identiteta, snimajući sebe u krupnom planu s navučenom crnom najlonskom čarapom preko glave, koju rezovima polako rastvara škarama. Između ovih osobnih rezova, autorica umeće i filmske, kao i drugi materijal, a riječ je o snimkama iz televizijske emisije o povijesti Jugoslavije. Nakon svakog fizičkog rezanja škarama, slijedi i filmski rez na propagandni crno-bijeli materijal kojim se konstruira službena povijest i njen narativ. Međutim, riječ je tek o kratkim kadrovima koji zbog prekida rezom ne uspijevaju prenijeti informaciju. Vraćamo se na autoričino lice i novi dašak slobode s novim rezom u čarapu. Paralelno koristeći dvije vrste rezova – fizičke i filmske – autorica inzistira na dvostrukoj emancipaciji kao jedinoj autentičnoj vrsti oslobođenja. Niti se možemo emancipirati u sferi privatnog bez upliva društvenih i ekonomskih faktora, niti javno djelovati bez osobne emancipacije.

Svojim odvažnim dvostrukim rezovima Iveković ilustrira isprepletenost narativa mikro i makro povijesti u kojima kao žrtva uvijek pada pojedinac, posebno onaj ženski. Feminizam je od pamtivijeka politički izbor osuđen na protjerivanje u otprije rezerviranu ladicu ludih kuja. Pa ipak, samo takve hrabre heroine posjeduju moć mijenjanja svijeta oko nas. “Osobni rezovi” premijerno su prikazani u legendarnoj filmskoj emisiji “3-2-1… kreni!” tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Danas je, znamo, nemoguće zamisliti da se duboko promišljen čin otpora prema dominantnim pripovijestima probije do nekog državnog informativnog servisa. Zato ću završiti razmišljajući o budućnosti. 2082. godina, Hrvatska. Djeca u školi gledaju “Osobne rezove” – ne da bi nešto naučila, već zato da bi ponovila ono što već znaju. I što se zbog toga nikada neće ponoviti.

“Osobni rezovi”

  • Režija: Sanja Iveković
  • Godina proizvodnje: 1982.
  • Trajanje: 4 minute

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here