Prije nekoliko godina na ZagrebDoxu pažnju je privukao u osnovi jednostavan, ali autorski razrađen dokumentarac o kolektivnoj traumi ovih prostora koji izbjegava eksploataciju i negativnu fascinaciju, u kakve djela srodnog karaktera nerijetko zapadaju, neovisno bila to intencija autora ili motivacija publike. Film “Dubina dva” (2016) srpskog redatelja Ognjena Glavonića o ratnom zločinu na Kosovu devedesetih, prokazuje kolektivnu amneziju kao izraz nacionalističke mitomanije, pozivajući pritom na društvenu odgovornost. S druge je strane indikativna činjenica o “Dubini dva” kao direktnom produktu nemogućnosti osiguravanja sredstava za igrani film iste tematike. Napokon, deset godina nakon inicijalne ideje, odnosno dvije nakon realiziranog dokumentarca, snimljen je međunarodno zapažen igrani film “Teret” (2018). Još vidljiviji u javnosti, izazvao je i šire reperkusije.
Iz odnosa dva filma determinirana izvanjskim uvjetima, moguće je na više razina teoretizirati vezu dokumentarnog i fikcionalnog, odnosno poroznost te granice. Da pritom kontekst njihova nastanka otkriva mnogo o društvu u kojem živimo, proizlazi iz održanog masterclassa Ognjena Glavonića u sklopu nedavno završenog, 17. Human Rights Film Festivala. Preciznije, bio je to razgovor redatelja i njegovog kolege, moderatora Igora Bezinovića u zagrebačkom Dokukinu KIC o kreativnom razvoju i produkcijskim kočnicama, koji je kulminirao u otkrivanju manje očitih filmskih poveznica u izgradnji autorove poetike i zaokruživanju dugogodišnjeg projekta. Već je sam naslov, osim što je pobliže označio fokus razgovora, aludirajući na konkretni razvojno-kreativni proces – “Od igranog ka dokumentarnom ka igranom”, značenjski mnogostruk.
Pozadinski elementi rada na filmu specifične tematike i sami dokumentiraju odnos cjelokupnog društva prema vlastitoj nerazriješenoj prošlosti. Svojevremeno je prijelomni moment njegova zanimanja za temu bio, kaže Glavonić, temeljno neznanje o događaju, odnosno šutnja društveno-političkih instanci. Samoinicijativno je krenuo u istraživanje, a materijali nisu, kako bismo pomislili, bili teško dostupni, već otvorenog pristupa na internetu. Ideja se razvijala od kratkog filma prema dugometražnom igranom, da bi scenarij sustavno bio odbijan na natječajima. Filmski centar Srbije podržao je “Teret” tek u postprodukcijskoj fazi, nakon projekcije “Dubine dva” u Berlinu. Godine proučavanja materijala i nemogućnost realizacije igranog filma, rezultirali su dokumentarnim filmom kao izrazom Glavonićeva revolta. Svakako da je uspjeh “Dubine” bio moment kad su i oni skeptični, kaže redatelj, počeli vjerovati da se o tako širokoj i mučnoj temi može progovarati smisleno. “Ideja je bila komunicirati na drugačiji način”, govori srpski autor.
Nemoguće je u tom smislu zanemariti aktivističku komponentu filma, a koja je zasigurno eksplicitnija u “Dubini dva”. Pritom je Glavoniću važno izbjeći pamfletizam i neugodno moraliziranje: “Ne smiješ dopustiti da te vodi emocija jer onda radiš film koji sudi i s visine izriče moralne presude. Snaga ‘Tereta’ leži u nagovještaju, a ne u snimljenom. Ne u onom što osobno napravim, nego u onom što vi napravite gledajući film… Duže ostaje u vama, nego kad bih koristio film samo kao poligon za distribuciju informacija, historijsku lekciju ili akciju. To je ideja oba filma”.
Osim što se razlikuju rodovski, filmovi su i stilski drugačiji. “Dubina dva” nam podastire kontekst jer pojedinačna svjedočenja grade sliku razmjera zločina. Pritom su arhivske snimke svjedoka s haških suđenja, kontrastirane snimkama autentičnih lokacija u današnje vrijeme. Svjedoci nisu pristali na intervjue, stoga je redatelj primoran koristiti arhivu, no stvorena emocionalna distanca otvara prostor za gledateljevo racionalno uživljavanje i donošenje zaključaka. Samim time, iako redatelj obratni redoslijed smatra boljim, “Dubina dva” predstavlja najbolji uvod za “Teret” u kojem više ne postoji potreba za izravnom eksplikacijom, izvan nagovještaja historijskog vremena same radnje. “‘Teret’ počinje kao jedan, a završava kao drugi film. Trebao sam raditi priču o jednom čovjeku i njegovom otkrivanju istine, a onda je postao film o mnogo toga drugog”, ističe Glavonić.
Ambiciozno, “Teret” zahvaća svu silinu historijskih relacija, postajući paradoksalno intimniji film s mnogo, kaže redatelj, autobiografskih elemenata. “Teret” razvija priču o čovjekovoj bačenosti u historijsko događanje, progovarajući o njegovoj mogućnosti i nužnosti za djelovanjem. “Teret” i “Dubina dva”, osim teme, koja u “Teretu” služi kao pozadina za istraživanja drugog tipa, povezuje autorov senzibilitet za temu i razvoj postupaka, koji preko istovjetnih detalja aludiraju na neraskidivu povezanost filmova. To se ipak odvija dovoljno suptilno da autoreferencijalnost ne bude svrha samoj sebi. Prazni prostori prisutni u “Dubini dva”, u “Teretu” su upotpunjeni drugačijom, svakodnevnom atmosferom, nesvjesnom ratnih zbivanja, naglašavajući supostojanje potpuno kontrastiranih elemenata.
Zbog toga Glavonić ističe važnost uvođenja mlade generacije u film, koja u tematizirano vrijeme tek ulazi u formativno razdoblje. Oni su ti koji će mitove razbijati. Na tom tragu možemo govoriti o suvremenosti u kojoj se politički nepoželjni filmovi žele spriječiti u nastanku, a poslije onemogućiti u distribuciji. No, film je snimljen. Svrhu ispunjava tek kad se gleda. Srećom, suvremeni gledatelj, ako to želi, ima dostupne najrazličitije alate da film zaista i pogleda.
