62. izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu – DOK Leipziga ove je godine posjetilo oko 48 tisuća posjetitelja. Trunčicu, dlaku najtanju manje od magičnih 50 tisuća. Neće organizatori liti suze za okruglim brojkama, tih dvije-tri tisuće manje od pedesetice, vele, gotovo da je postala uobičajena gornja granica posjete za vrijeme šefovanja sad već bivše umjetničke i izvršne direktorice, Leene Pasanen. Impresivne brojke, naravno da su impresivne.
Ispod tog i takvog svjetla reflektora lajpciškog doku-festivalskog majora, ove se godine ugurala mala hrvatska ekspedicija, ujedinjena ispod barjaka programa Country Focus kuratorice Borjane Gaković, sudionice i (ko)kuratorice brojnih filmskih i kazališnih projekata. Ovogodišnja zemlja u fokusu DOK Leipziga bila je upravo Hrvatska, koja se njemačkoj publici prestavila nizom dokumentaraca novijeg datuma. Put Leipziga otišli su “Iza lica zrcala” (Factum, 2016.) Katarine Zrinke Matijević, “Josipa, volim te” (Trigon, 2018.) Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića, “After Party” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.) Viktora Zahtile, “Mezostajun” (Restart, 2018.) Ivana Ramljaka, “Parada” (2016) Arijane Lekić-Fridrih, “Oni samo dolaze i odlaze” (Hrvatski filmski savez, 2016.) Borisa Poljaka, “White Trash” (ADU, 2017.) Sunčice Ane Veldić, “Zarobljeni u stroju” (HRT, 2018.) Leona Rizmaula, “Goli” (Factum, 2014.) Tihe K. Gudac, “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) Gorana Devića i “Kamo idemo” (ADU, 2017.) Lidije Špegar.
Zanimljivo, u Leipzig je u dvostrukoj ulozi otputovao i hrvatski dokumentarist Goran Dević: naravno, kao djelić mozaika Country Focusa, ali i član žirija ovogodišnjeg dugog metra DOK Leipziga. Ostala mjesta žirija popunjavale su njegove kolegice Iris Elezi (Albanija) i Jacqueline Zünd (Švicarska), a svi zajedno Zlatnu golubicu za naj-film tog dijela programa dodijelili su dokumentarcu “Exemplary Behaviour” / “Pavyzdingas elgesys” (2019) litvanskih redatelja Audriusa Mickevičiusa i Nerijusa Mileriusa.
Kako je Goran doživio svoj boravak u Njemačkoj, doznajte u recima ispod. Podsjetimo, naš je dokumentarist prošle godine osvojio Posebno priznanje žirija za svoj dokumentarni film “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.).
“Pretpostavljam da su me pozvali u žiri jer sam prethodne godine u tom programu imao film. Naravno da sam se odazvao, zanimalo me kako veliki festival poput DOK Leipziga izgleda kad u njemu ne sudjeluješ kao autor. Kao član žirija prisutan si tijekom cijelog njegovog trajanja, imaš priliku iznutra osjetiti način festivalskog programiranja. Usput upoznaš i ljude koji biraju filmove. Nakon svega imam dvojake osjećaje: u jednu ruku mi je drago zbog cjelokupnog iskustva, a s druge strane donekle sam i razočaran prosjekom prikazanih filmova. Ipak se radi o velikom festivalu, stoga izvor mog razočaranja leži u činjenici da se radi o nekoj vrsti biznisa, kolopletu raznih političkih, koprodukcijskih i drugih interesa u kojima sam film nije primaran”, napominje Dević nezadovoljan utakmicom iza projektorskog platna.
“Čini mi se najbitnijim zadovoljiti zadane kriterije – ukoliko je takav film kvalitetan, nitko nema ništa protiv; ukoliko nije – opet dobro. Cijeloj priči kumuje i sistem festivalskih premijera. Godišnje se naprosto ne snimi toliki broj vrhunskih dokumentaraca koji bi popunili sve te natjecateljske programe. Srećom, u programu kojeg sam žirirao, našao se jedan takav – ‘Exemplary Behavior’ Litvanaca Audriusa Mickevičiusa i Nerijusa Mileriusa. Mickevičius nažalost nije dočekao uspjeh svog dokumentarca, jer je preminuo nakon snimanja. Film je dovršio njegov prijatelj Milerius, inače po struci filozof. Radi se o osobnom i snažnom filmu, jednom od onih koje ćeš pamtiti cijeli život. Nadam se da će ga hrvatska publika moći vidjeti na velikom platnu”, govori Goran Dević.
Country Focus – Hrvatska u fokusu DOK Leipziga, hrvatska dokumentaristika na najvećoj sceni. Nije mala stvar ni za veće kinematografije od naše. Kakve su bile reakcije njemačkih doku-znatiželjnika na hrvatske dokumentarce?
“Program Country Focus bio je rasprodan, publika iznadprosječno informirana i zainteresirana. Na takvom festivalu biti u takvoj poziciji… Bio sam ponosan. Do takve pozicije ne dolazi se samo tako i samo od sebe. Najprije mora postojati pojedinac koji u ime filmske zajednice, tj. HAVC-a, poznaje prave ljude i koja se bavi međunarodnom suradnjom. Nažalost, osoba koja je dogovorila odlazak naših filmaša u Leipzig, više nije zaposlena na tom radnom mjestu. Ukoliko i dalje želimo biti relevantna kinematografija, moramo stvarati vrhunske kadrove, ali i truditi se što ih dulje zadržati u sustavu. Druga stvar je da moraš imati što i pokazati. Srećom, mi to ove sekunde imamo”, ističe Dević, podvlačeći da se do uspjeha dolazi zajedničkim trudom svih zainteresiranih strana.
“Objektivno, sve je ovo zasluga ne samo autora, već i sistema koji ih je koliko-toliko podržavao. Naravno, nedovoljno. Primjerice, dokumentarni film kolegice iz žirija imao je nekoliko puta veći budžet od svih mojih dosadašnjih dokumentarnih filmova zajedno. A bogme, nisam ih snimio malo. Ili da još malo pojasnim, honorar njenog snimatelja tog konkretnog filma bio je veći od cjelokupnog budžeta ‘Buffeta Željezara’, prikazanog ove godine u Leipzigu. Kad si sirotinja – a u tom kontekstu mi to jesmo – moraš biti dvaput bolji ukoliko uopće želiš igrati u toj ligi”, objašnjava naš dokumentarist.
A što ćemo s koprodukcijama, barem iz kuta suradnje s državnom dalekovidnicom. Stara je to rana koja još uvijek peče naše dokumentariste, dokazano i kroz kampanju “Meni se to gleda, HRT ne da!” Društva hrvatskih filmskih redatelja. Van granica Lijepe naše situacija je drukčija, neusporedivo drukčija.
“U Leipzigu nisam vidio ozbiljan film bez financijske podrške njihove nacionalne TV-kuće ili čak nekoliko njih. Kod nas se, primjerice, Factum kao najveća domaća produkcijska kuća može pohvaliti da od svojih osamdesetak filmova niti jedan jedini nije uspio koprodukcijski povezati s HRT-om. Dobar dio tih filmova nacionalno je i međunarodno igrao vrlo relevantnu ulogu, ali HRT-u nisu bili koprodukcijski zanimljivi. Kad strancima o tome pričam misle da ih zajebavam”, oštar je za kraj Goran Dević koji nakon Leipziga odmah putuje u smjeru Minska. Tamo će, naime, njegov najnoviji dokumentarac “Na vodi” biti prikazan u službenoj doku-natjecateljskoj konkurenciji Međunarodnog filmskog festivala u Minsku “Listopad”. Bjelorusija, Njemačka, nagrade, žiriji, cijeli programi posvećeni hrvatskoj dokumentaristici. Na HRT-u ipak znaju bolje…