Dani hrvatskog filma tradicionalno pružaju uvid u tendencije nacionalne kinematografije neatraktivne velikim festivalima. Festival je nerijetko orijentiran prema studentskom filmu i manje renomiranim autorima, dok rodovska širina programa predstavlja istovremeno i kvalitetu, kao i poboljšanje vidljivosti u javnosti, odnosno nastojanje da se raznolikim autorima otvori prostor prema potencijalnoj publici. Ili se barem tako dosad činilo. Međutim, od nedavnih organizacijskih promjena nije jasno koji je cilj Dana, tj. uloga koju zastupaju na cjelokupnoj kulturnoj i filmskoj sceni. I sama je organizacijska struktura nejasna – u njoj navodno sudjeluju sva relevantna profesionalna tijela, no čini se da labava organizacija rezultira supostojanjem oprečnih tendencija. Iako se u programu Dana hrvatskog filma uvijek moglo naći pokoje dugometražno ostvarenje, inzistiranjem na dugom metru gubi se nekadašnja dinamičnost. Moguće razloge programske nekonzistentnosti moguće je tražiti u velikom broju selektora, redom pripadnika Hrvatskog društva filmskih kritičara, koji neminovno moraju imati različite prioritete. No, problem postaje izostanak koherentnog okvira za razmatranje ponuđenih filmova.

Koliko god da je bilo upitnih odluka prethodnog producenta Spiritus Movensa, ne može mu se usporiti unošenje živosti programskom raznolikošću. Svojevremeno je čak došlo do javne polemike zbog neuvrštavanja filmova koji su već prošli distribuciju, iako je takva odluka sasvim logična. Danas se, paradoksalno, nekonvencionalni pristup filmu izolira u poseban program Izvan okvira, dok glavni ostaje sastavljen od srednjostrujaških, minimalno kreativnih filmova. Pritom se generira slika učmalosti naše kinematografije, a Dani se pretvaraju u neaktualnu reviju već viđenog.

Iako se u tekstu namjeravamo zaokupiti dokumentarnom konkurencijom 28. Dana hrvatskog filma (14. – 18.6.), neke je teze analogno moguće primijeniti na program u cjelini. Ipak, zbog same prirode ostatka filmova (i činjenice da se dugometražni igrani nikad nisu prikazivali na Danima), dokumentarna konkurencija imala je najveći broj dugih ostvarenja. Također je iznenadila brojnost renomiranih autora i filmova koji su se već nepobitno dokazali u javnom prostoru kao “Srbenka” (Restart, 2018. | ★★★ i 1/2) Nebojše Slijepčevića ili “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018. | ) Gorana Devića). Govoreći u cjelini, prevladavali su ili već viđeni filmovi, ili oni neutralnog i nerijetko autorski beznačajnog pristupa.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Strujanja”

Teško je reći je li to simptom hrvatske dokumentaristike, loš odabir selektora ili naprosto nerelevantna godina za dokumentarni film. U prilog tezi da je na festivalima sličnog karaktera produktivnije inzistirati na kratkim formama, govori činjenica da se većina kreativno i značenjski potentnih filmova nalazi upravo u toj kategoriji. Neke od njih, poput “3. rujna 2015.” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2018. | ★ i 1/2) Sare Jurinčić i Devićevog “Na vodi”, da spomenemo najuspjelije, imali smo priliku vidjeti na 16. Human Rights Film Festivalu. No, uzmemo li u obzir nepostojanje kontinuirane prikazivačke aktivnosti kratkih filmova ili mladih autora, svakako ih se vrijedilo prisjetiti.

Na HRFF-u je već bio prikazan i novi film srpskog redatelja Želimira Žilnika, “Najljepša zemlja na svijetu” (manjinska koprodukcija Factuma, 2018. | ), koji prati mlade migrante u Beču kako pokušavaju stvoriti novi život u nepoznatoj sredini. Aktivirajući svoje protagoniste, Žilnik još jednom pokazuje bit angažiranog rada, izbjegavajući eksploataciju i viktimizaciju. Protagonisti su postavljeni u sigurnu poziciju rekreiranja događaja koje su iskusili, o kojima su čuli ili naprosto sa svrhom prenošenja određene ideje. Žilnik zna da za angažirani film i približavanje kompleksnog problema nisu bitni pojedinačni slučajevi, već kontekstualizacija, koja ne mora nužno biti izvedena preko autentičnih prizora. Kreiranjem distance za refleksivni odmak, nastaje prostor aktivnog promišljanja i kod publike i samih aktera filma. Sve one etičke probleme koji se snimanjem ranjivih skupinama neminovno gomilaju, Žilnik efektno izbjegava, preobrazivši izoliranu i osjetljivu grupu u ravnopravne suradnike. Oni sami pak prestaju biti isključivo svjedoci i postaju sukreatori filma, čime dolazi do sasvim drugačijeg tipa integracije u društvo. “Najljepšu zemlju na svijetu” produktivno je promatrati isključivo iz te perspektive. Poneki izvještačeni prizor paradoksalno proizlazi iz autentične pozicije sudionika, koji glume glumce koji glume sami sebe. Rezultat možda neće uvijek biti prihvatljiv publici, no propitivanje vlastite umjetničke pozicije u srazu s društvenim konfliktima karakteristika je Žilnikovog stvaralaštva od najranijih dana.

Angažman karakterizira i film Katerine Dude, “Strujanja” (Restart / Galerija Miroslav Kraljević; 2019. | ★ i 1/2), koja se iz neočekivanog, možda i bizarnog kuta pozabavila sudbinom INA-ine zgrade u Šubićevoj. Autorica dokumentira biljke, koje nakon odlaska radnika zauzimaju zgradu. One predstavljaju višestruki simbol promjene radničke kulture, koncepata javnog prostora i kulturnih politika, što su sve teme koje se prelamaju baš na prostoru jedne zgrade. Statičnim kadrovima kamera upija reminiscencije prošlosti, u kojoj se razrađenim politikama poticala participacija građana na različitim razinama društvenog života.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Mačka je uvijek ženska”

“Mačka je uvijek ženska” (Kreativni sindikat, 2019. | ★ i 1/2) Martine Meštrović i Tanje Vujasinović  tehnički je najrazrađeniji i najzahtjevniji film prikazan na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma. Uspješno kombinirajući animaciju koja suptilno prelazi u snimku, djelo funkcionira na ivici eksperimentalnog inzistirajući na intermedijalnom odnosu prema kiparstvu Marije Ujević-Galetović. Njen rad sagledava se iz pozicije rodne neravnopravnosti s obzirom na to da je riječ o prvoj ženi predavačici na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ipak, koliko god film bio pomno strukturiran i u ludičkom odnosu spram stvaralaštva Ujević-Galetović, njen se narativ zapleće u proturječja. Umjetnica čija razmišljanja pratimo u offu, zasigurno je lucidna i živopisna, no nerijetko se u prikazu žene poziva na naglašenu emocionalnu dimenziju i urođene predispozicije, što je diskurs koji pripada nekom drugom vremenu i odmaknut je od emancipatornog potencijala.

U nekim je filmovima moguće uočiti suptilni konzervativizam, koji proizlazi iz tretmana teme ili ponašanja aktera pred kamerom. Možda je on naprosto odraz društvenih kretanja, no njegove se manifestacije ne dovode u pitanje. “Glava u balunu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019. | ) Mladena Stanića u kojem nije problematična zabilježena banalnost protagonista, već činjenica da se bez konkretnog pomaka snima prozor kakvog viđamo svakodnevno – besmisleni razgovori nekolicine ljudi u srednjim dvadesetima. Njihova nezainteresiranost prikazuje se tek kao simpatičan način provođenja zajedničkog vremena. Naravno da u ovom slučaju odabrana opservacijska metoda nalaže nepristrano snimanje, no ne uzima se u obzir da čin snimanja nikad nije zaista nepristran. Autorski stav i način pristupa materijalu, bio iskazan retorički postupcima, montažom ili naprosto promjenama fokusa, razdjelnica je između čina snimanja i promišljanja o konačnom produktu, koji neminovno iziskuje komunikacijsku sponu prema gledatelju. Na sličan način “Fajront” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019. | ★ i 1/2) Davida Lušičića iz naglašeno muške nekritičke perspektive progovara o temi navodne ženske manipulacije, bez da je dan kontekst ili smisao filma.

Izuzmemo li film “Sestre” (Kadar / Olimp; 2018. | ★ i 1/2) Zdenka Jurilja o preživjelim hercegovačkim sestrama nakon pada u ledenu jamu, čije se igrane scene efektno upotpunjavaju s autentičnim svjedočenjem, ostatak filmova izrazito je konvencionalan. To međutim nije problem u slučaju “Susjeda” (Gral Film, 2018. | ★ i 1/2) Tomislava Žaje jer se fokus pomiče na konkretan društveni problem, prezentirajući pozitivan primjer integracije ljudi s psihičkim teškoćama. Od opće primjenjivih uvida psihijatra Torrea, do lucidnosti samih protagonista, riječ je o zasigurno najvažnijem filmu festivala po relevantnosti teme. Žaja nastavlja seriju filmova o marginaliziranim skupinama, pristupajući im pritom ravnopravno i bez suvišne patetike.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Susjedi”

“Susjedi” su film koji temu tretira mnogo adekvatnije od npr. nagrađene Slijepčevićeve “Srbenke”, koji protagonisticu ostavlja traumatiziranom, da ne spominjemo izostanak ikakve problematizacije koncepta etniciteta, što se u filmu koji počiva na netrpeljivosti zbog nacionalizama čini ključnim. Naravno, “Srbenka” je drugačije koncipiran film i temelji se na Frljićevom radu s glumcima na predstavi, što je okvir unutar kojeg bismo i mogli detektirati problem. Utoliko su filmovi, kojima možemo pridodati i “Dane ludila” (Restart, 2018. | ) Damiana Nenadića, neopravdano zakinuti jer doprinose konkretnim rezultatima. Nenadić također uvodi terapeutski rad kao filmsku metodu, uključivši aktivno aktere s psihičkim poteškoćama u dokumentiranje procesa liječenja.

Od ostalih dokumentaraca izdvaja se još samo “Meso” (Kinematograf, 2018. | ★ i 1/2) Elvisa Lenića, antropološkim pristupom seoskim običajima, konkretno svinjokolji, koji izazivaju jednako šok kao i potisnuti osjećaj krivnje. Pozornost na detalje povremeno izaziva nadrealistički dojam u gotovo švankmajerovskoj maniri oživljavanja predmeta.

Zaključno, ovogodišnja se dokumentarna konkurencija Dana hrvatskog filma odlikovala prije kvantitetom negoli kvalitetom, iako je zasigurno bilo važnih filmova koji se zaokupljaju aktualnim i kompleksnim društvenim konfliktima. Većina se ipak utopila u prosječnosti, ne ponudivši gledateljima novu perspektivu. Dani kao da gube okosnicu oko koje se filmovi grupiraju, stoga niz mladih autora ostaje istisnut pred renomiranim filmašima i ostvarenjima. Na neki je način šteta ostati unutar granica prihvatljivog i ne fokusirati se na drugačije trendove, naravno pod uvjetom da oni postoje. Problem našeg kulturnog konteksta nepostojanje je široke platforme koja bi zainteresiranim gledateljima pružila uvid u sve segmente kinematografije, za što, čini se, ni ne postoji prava inicijativa. Dani hrvatskog filma zasigurno su manifestacija koja tu može dati svoj obol, stoga je programsko preklapanje s festivalima na lokalnoj i nacionalnoj razini zapravo urušavanje potencijala za promjenu. Odgovorno društveno postupanje značilo bi razradu programa koji bi razvijao filmsku kulturu, a ujedno i ispunjavao nedostatke kulturne scene, koji se daljnjim gašenjem infrastrukture iz dana u dan produbljuju.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here