Večeras u zagrebačkom kinu Europa (nedelja, 5.5.) počinje dvanaesto izdanje Subversive Festivala (5. – 18.5. | kina Europa, KIC i Tuškanac), jednog od triju zagrebačkih festivala fokusiranih na socijalno relevantne teme koji se od ostalih razlikuje ne samo neskrivenom levičarskom političkom orijentacijom, već i specifičnom programskom selekcijom sastavljenom od filmskog, ali i aktivističkog dela festivala s debatama, tribinama te predavanjima filozofa i aktivista. Nas, međutim, zanima dokumentarni film, kako u takmičarskom programu 12. Subversive Film Festivala (5. – 12.5.), tako i van konkurencije, odnosno u okviru omaža i retrospektiva odabranih autora.
Kako smo već pisali, 12. SFF u 19 sati večeras službeno otvara dokumentarni film nedavno preminule heroine Francuskog Novog vala Agnès Varde (1928. – 2019.), “Varda od Agnès” / “Varda by Agnès” / “Varda par Agnès” (2019), koji je svetsku premijeru imao ove godine na Berlinaleu. U svom poslednjem filmu poznata francuska autorka pruža uvid u vlastito filmsko stvaralaštvo, koncepte i ideje, pritom prateći liniju svojih putovanja od Pariza do Los Angelesa i Pekinga. Ona to čini na sebi svojstven, neposredan i fluidan način, pa film nije samo meditacija o jednoj karijeri, već i o životu. Selektorski tim festivala (Tomislav Šakić, Dina Pokrajac i Olaf Möller) pripremio je i opsežnu retrospektivu Vardine više od šezdeset godina duge karijere, koju će u Zagrebu zastupati ukupno šesnaest odabranih filmova. Deo programa posvećen je i američkom dokumentaristi Jonasu Mekasu (1922. – 2019.), pa će na Subversiveu biti prikazani njegovi filmovi “Zatvor” / “The Brig” (1964), “Walden: Dnevnici, bilješke i skice” / “Diaries, Notes and Sketches” (1969) i “Izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno” / “Lost, Lost, Lost” (1976).
Zvaničnom takmičarskom dokumentarnom konkurencijom, barem njenim kvalitetnijim delom, dominira opservacijski i poetični stil, premda su zastupljeni i konvencionalniji dokumentarci poput političko-aktivističkog “Putovanje u zagađene gradove” / “A Journey to the Fumigated Towns” / “Viaje a los Pueblos Fumigados” (2018) Argentinca Fernanda E. Solanasa, reminiscencije francuskog reditelja Jean-Gabriela Périota na temu 1968. godine izvedene kroz seriju intervjua sa srednjoškolcima iz pariškog predgrađa pod nazivom “Naši porazi” / “Our Defeats” / “Nos défaites” (2019) ili “Zbogom Sajgone” / “Goodbye Saigon” / “Arrivederci Saigon” (2018) Wilme Labate, pitkog televizijskog portreta italijanske ženske muzičke grupe čije su se članice bez svog pristanka našle među američkim trupama u kovitlacu Vijetnamskog rata. Osim filma “What You Gonna Do When the World’s on Fire?” (2018) Italijana Roberta Minervinija, u zvaničnoj konkurenciji posebnu pažnju trebalo bi obratiti i na dva nesvakidašnja naslova: “Campo” (2018) Portugalca Tiaga Hespanhe i “Sinoć sam te vidio kako se smiješ” / “Last Night I Saw You Smiling” (2018) Kambodžanca Kavicha Neanga. Oba pomenuta filma dele nesvakidašnji, lirsko-deskriptivni, gotovo začudni pristup vrlo neobičnim i specifičnim mestima.
U netakmičarskom delu Subversive Film Festivala verovatno se najviše ističe “Okupirano kino” / “Okupirani bioskop” (2018) srpske autorke Senke Domanović o kojem smo već pisali u okviru prošlogodišnje retrospektive srpske dokumentarne produkcije. Film nikako ne spada u nove i nepoznate hrvatskoj publici (prikazan je prošle godine na Liburnia Film Festivalu), ali je postao ponovo aktuelan zbog događaja oko kina Europa. U svakom slučaju, Domanović na primeru aktivističke borbe za beogradski bioskop Zvezda, doprinosi debati o očuvanju manjih, nezavisnih i gradskih filmskih okupljališta. Drugi od njih, “Badiou” (2018) Amerikanaca Gorava i Rohana Kaylana, u suštini je klasičan portretni dokumentarac koji svoju zanimljivost crpi od svog subjekta, Francuza Alaina Badioua, možda i najvećeg živućeg filozofa.
U konačnici, Subversive Festival nudi prostor za disanje širokog spektra programskih sastavnica, na kojem uz bogat izbor ne-filmskih dešavanja, nema previše mesta za slabe i nezanimljive filmove. Za razliku od drugih festivala sličnog tipa, raspored SFF-a posložen je na način da je moguće pogledati većinu, ako ne i sve od izabranog programa.
Dokumentarni.net, glavne preporuke iz programa 12. Subversive Film Festivala:
“What You Gonna Do When the World’s on Fire?” (2018)
- Režija: Roberto Minervini
- Zemlje podrijetla: SAD / Italija / Francuska
- Trajanje: 123 minute
- Program: Takmičarska konkurencija dokumentarnog filma
“What You Gonna Do When the World’s on Fire” najkonvencionalniji je Minervinijev dokumentarac u karijeri, u smislu najmanje autorskih intervencija i to isključivo formalne prirode. Sadržinski, pak, primetan je dodatak faktora rase autorovoj poetici, centriranog na priče s američke margine, dok Minervini kao jedan od retkih belih i neameričkih autora, pokazuje iskren interes za probleme crne Amerike na licu mesta, gde u afroameričkim predgrađima New Orleansa uspeva otvoriti svoje poslovično nepoverljive subjekte. Italijanski reditelj i u ovom filmu ostaje dosledan sebi jer ga zanima klasna strana društvene problematike koliko i rasna. Iako predstavljaju nečiji glas, pokret Novih Crnih Pantera kojeg takođe pratimo u filmu, verovatno možemo posmatrati iz ugla teške margine, antipoda belim južnjačkim militaristima kakve smo imali prilike videti u drugom, asimetrično kraćem delu prethodnog Minervinijevog filma “Druga strana” / “The Other Side” (2015).
“Campo” (2018)
- Režija: Tiago Hespanha
- Zemlja podrijetla: Portugal
- Trajanje: 106 minuta
- Program: Takmičarska konkurencija dokumentarnog filma
“Campo” Tiaga Hespanhe u centar zbivanja stavlja najveća evropsku vojnu bazu – Alcochete, smeštenu u neposrednoj okolini Lisabona. Film kroz seriju snolikih slika prati svakodnevicu stanovnika baze i njihovih porodica te pokušava da kanališe i njihove često haotične misli koje variraju od očekivanih (odnos do vojne doktrine, procedura i besmislenih manevara) do sasvim nevezanih, poput muzike, astronomije, mitologije i generalne ceremonijalnosti proslavljanja. Kao takav, “Campo” je izuzetno dojmljiv film, prepun različitih tema i motiva, iako Hespanha nije uvek najrazgovetniji u smislu prenošenja svoje poruke.
“Last Night I Saw You Smiling” (2019)
- Režija: Kavich Neang
- Zemlje podrijetla: Kambodža / Francuska
- Trajanje: 75 minuta
- Program: Takmičarska konkurencija dokumentarnog filma
Unekoliko pregledniji, a opet jednako efektan, Neangov “Last Night I Saw You Smiling” smešten je u okruženje zgrade predviđene za rušenje, gde autor u fokus priče dovodi tri porodice koje pakuju svoje stvari pre iseljenja, uključujući i svoju. Ovde je, međutim, ceo trik upravo u samoj zgradi, čuvenoj Beloj Zgradi u Phnom Penhu čija je istorija sama po sebi izuzetno zanimljiva. Izgrađena kao zorni primer Kmerskog Modernizma, zgrada je novoj naciji služila kao svetionik nade nakon rušenja kolonijalne vladavine, ali i toponim stradanja mlade kambodžanske srednje klase i uopšte urbane populacije od strane zločinačkog režima Crvenih Kmera, da bi posle postala simbol obnove. “Last Night I Saw You Smiling” nije, međutim, tek jedan u nizu filmskih glasova protiv gentrifikacije, već je film o izvesnom emotivnom bagažu uspomena stvaranih i vezanih za određeno mesto.
Dodatne preporuke:
- “Naši porazi” (Jean-Gabriel Périot, 2018.)
- “Zbogom Sajgone” (Wilma Labate, 2018.)
- “Okupirano kino” (Senka Domanović, 2018.)
- “Varda od Agnès” (Agnès Varda, 2019.)
- “Otočanin” / “Islander” / “Insulaire” (Stéphane Goël, 2018.)