Za jedno od najboljih filmskih iskustava Regionalne konkurencije ovogodišnjeg ZagrebDoxa, pobrinuo se slovenski dokumentarac “Koliko se voliš?” / “Koliko se ljubiš?” (2018) Slovenke Nine Blažin (Ljubljana, 1980.). Kažemo filmskih, jer debitantski dugometražni film simpatične autorice s kojom smo ugodno porazgovarali upravo na Doxu, stvarnosno je daleko od naročito ugodnih podražaja. “Koliko se voliš” kroz godinu i pol dana prati glavnu protagonisticu Viktoriju i njenog muža Damjana u svakodnevnoj borbi za preživljavanje – oboje su ovisnici i beskućnici, u potrazi za suhim i sigurnim mjestom za život. Ispod tmurne priče o prezrenima i napuštenima, prožetoj mučnim scenama beznađa i injektiranja heroina, ipak kuca sasvim neobična ljubavna priča, neuništivo dokazujući da bez obzira na okolnosti, ljubav ima sposobnost klijati i u najskrivenijim odajama raspucalog uličnog asfalta.
Film je, ne zaboravimo i tu nimalo nevažnu informaciju, prošle godine trijumfirao na Festivalu slovenskog filma, osvojivši nagrade za najbolji dokumentarni film i montažu. Blažin je inače diplomirala režiju na ljubljanskoj Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju (AGRFT), sudjelujući na brojnim međunarodnim filmskim radionicama diljem svijeta. Za Radioteleviziju Slovenije režirala je niz kratkometražnih dokumentaraca, a kako smo već napomenuli, “Koliko se voliš?” njen je prvi izlazak – vrlo uspio k tome – u dugometražne filmske vode. Još jedna blic zanimljivost vezana za Blažin – osim što izvrsno govori hrvatski jezik, redateljica nosi hrvatske, pulske korijene s majčine strane, gdje već godinama provodi ljeta. Na Doxu smo autoricu uhvatili s direktorom fotografije Darkom Heričem, važnog kotača ovog filma koji je također napravio izvrstan posao, nenametljivo dajući protagonistima prostora za disanje, uz prožimanje vlastitog umjetničkog pečata kada je za to bilo mogućnosti.
Mnogi filmski autori snimanje dokumentaraca odrađuju kao pripremu za veliku igranofilmsku scenu. Je li takav slučaj i kod Vas?
“Uvijek je pitanje radiš li dokumentarni film maštajući o igranome. Po meni su oba roda jednakovrijedna. Za oba je nužno imati dosta znanja. U stvarnom životu postoji toliko lijepih, moćnih, teških situacija i scena, da samo treba biti otvoren i pronaći ih; vidjeti. Takve su stvari nevjerojatnije od mašte, i od stvari koje bi čovjek izmislio za igrani film. Samo trebamo biti otvoreni i gledati. Čudesno mi je to, poput neke životne magije.”
Možete li nam otkriti pozadinu dolaska do ove konkretne priče, odnosno glavnih protagonista dokumentarca “Koliko se voliš?”
“Viktoriju sam pronašla na njenom blogu na kojem je istraživala zapuštene i napuštene objekte. Nakon inicijalnog druženja, počela me polako puštati sve bliže. Doznala sam za neke stvari iz njenog života za koje nisam ni znala da postoje, poput života na cesti, zatvoru, razdvojenim roditeljima. Sve te stvari i situacije napravile su je osobom kakva je danas. Ne možeš, naravno, odmah na početku znati imaš li zanimljivu temu u rukama. Nije mi ni Viktorija, unatoč njenoj otvorenosti, na prvom sastanku odmah mogla ispričati svoju traumatičnu prošlost. Sve te stvari na površinu su isplivale nakon nekoliko mjeseci druženja. Kad tražiš filmski zanimljive ljude i situacije, nešto te mora privući, dovoljna je za početak i najmanja sitnica. Mene su najprije privukli široki totali napuštenih zgrada i tvornica koje je Viki fotografirala. Privukla me je i mlada, draga, dvadesetogodišnja djevojka, streetwise tvrda od ulice i takvog načina života. I onda kreneš širiti priču, provoditi više vremena s tom osobom, tražiti zanimljivosti, eventualne načine snimanja itd. Povezala sam se s direktorom fotografije Darkom Heričem i počeli smo snimati. To je bio početak.”
Dobili ste praktički bianco pristup životu otvorene protagonistice koja bez dlake na jeziku priča o najskrivenijim životnim tajnama…
“Viktorija je otvorena osoba. Dio ste vidjeli i u filmu: slikala se gola, odlazila je u polupornografske emisije, otvoreno pričala o najtežim stvarima u životu… S nama nije imala zadršku, bila je otvorena oko svega. Mnogo smo razgovarale o snimanju i našem sudjelovanju u njenom životu; što bi ona htjela, a što ja kao redateljica. Morao se uspostaviti osjećaj zajedništva, ekipne suradnje. Jedino tako smo mogli ući u njihov intimni život, a upravo to me i najviše zanimalo. Tražila sam situacije gdje su Viki i Damjan svoji, onakvi kakvi su i inače, bez prisustva filmske ekipe. Bila je to vrlo teška zadaća. Prošlo je dosta vremena dok se nismo navikli jedni na druge. S njihove strane, i na kameru, naravno. Sve kako bismo došli do čiste emocije.”
“Koliko se voliš?” u svojoj je srži ipak ljubavna priča, bez obzira na drugačiji život protagonista i nekoliko šokantnih scena poput Damjanova ubrizgavanja heroina u preponu. Očigledna je, također, i Viktorijina potreba za ljubavlju, pripadanjem, toplinom, dodirom.
“Bilo je mnogo situacija kada je bilo teško snimati, poput upotrebe opijata i sličnih stvari. Važnije od svega bila je upravo Viktorijina potreba za pripadnošću koju nije imala kod kuće, jer su joj roditelji razvedeni. Ona zapravo nije imala dom u pravom smislu te riječi. Mislim da je tu pripadnost konačno pronašla u vezi s Damjanom, koji također nema sređen obiteljski život. Za vrijeme Damjanovog boravka u zatvoru, Viktorija je bila kreativna. Čim se vratio, otišli su zajedno u tamu. Između njih postoji ljubav, ona je jasno vidljiva: kad Viki nije dobro, Damjan pazi na nju. I koliko god okolnosti njihove ljubavi nekome bili čudne, njima nisu jer se radi o njihovom domu, svakodnevici. Gledateljima brojne situacije iz njihovog života mogu biti veoma nelagodne, teške. No, kod Viktorije i Damjana postoji ono nešto što im omogućava kretanje naprijed. Najmoćnija je Viktorijina želja za pripadanjem; pripadanjem – nekome. I ta želja svima je univerzalna.”
Vjerojatno Vam nije bilo svejedno gledati samouništavajuću svakodnevicu vlastitih protagonista?
“S Darkom Heričem smo snimili dosta materijala. Nešto od toga Viktorija nije htjela dati u javnost. Naravno, poštovali smo njenu želju. Smatram da je bila nužna otvorena komunikacija, jer ipak se radi o stvarnom životu u koji nam je bio dopušten ulaz. Bili smo stvarno blizu, i u teškim situacijama, ali i ljubavi; u sreći, ali i u velikoj žalosti. Poštovanje prema protagonistu i otvorena, iskrena komunikacija – stvari su koje jedan dokumentarist nikad ne bi smio zaboraviti. Koliko god detaljnu pripremu odradio, svejedno bude teških, mučnih situacija. Nakon petnaestosatnog snimanja Darko i ja otišli bismo kući, ali takve stvari svejedno nosiš sa sobom. Veoma ih je teško presjeći, razdvojiti snimanje od svakodnevnog života. U krajnjem slučaju, svoje protagoniste moraš poštovati, ali nije na meni kao filmskom autoru ukazivati kako bi netko trebao živjeti svoj život. Naravno, razgovarali smo s Viktorijom i Damjanom, ali više od toga nismo jer nije ispravno. Ljudske odluke trebamo poštovati, a to je i razlog zašto nas je Viki pustila toliko blizu sebi.”
Jesi li se nakon završetka snimanja promijenile životne okolnosti Viktorije i Damjana?
“Viktorija kaže da su se stvari poboljšale. Po njenim riječima, posljednjih godinu dana uopće ne upotrebljavaju teške opijate, tek puše travu. Imaju i svoj stan. Trenutno priprema i skuplja materijal o napuštenim zgradama za svoju knjigu. Počela je crtati, a kao i uvijek, traži načine da bude kreativna. Kad je prvi put gledala film, bila je veoma emotivna. Na neke dijelove dokumentarca, rekla je, nije ponosna, ali smatrala je da ljudi trebaju vidjeti ovaj film, kako bi nešto iz njega naučili.”
Rekli ste da je bilo teških trenutaka za vrijeme snimanja. Možete li možda izdvojiti jedan posebno problematičan, izazovan?
“Vjerojatno je to opipavanje granice između autora i protagonista; mogu li je povući kad odem kući, odnosno jesam li OK s tim razgraničenjima. I Darku i meni bilo je teško, razgovarali smo u mnogo navrata. I u montaži smo tražili pravu granicu, pravu mjeru, mnogo puta se radilo o samo nekoliko frameova snimljenog materijala. Razumijem gledatelje koji nakon gledanja filma požele doći do Viktorije i Damjana i prodrmati ih. U stvarnosti, međutim, stvari ne funkcioniraju na takav način. Godinu i pol dana koje smo proveli s njima, ostavili su pečat, pogotovo na Viktoriju. Počeli smo uviđati promjene u njihovom razmišljanju. Mislim da to ide u oba smjera, jer je Viki ostavila dubok dojam na Darka i mene, svojim znanjem o prošlosti Ljubljane, otvorenošću i vlastitim odlukama. Kao i sve u životu, svaki odnos ostavi neki trag, na nama samima leži odluka što ćemo s njime napraviti.”
