Kamera koja diskretno bilježi preobrazbu svake destinacije u mjesto potentno za potrebe masovnog turizma, asocira na ukrajinskog redatelja Sergeja Loznicu i njegov “Austerlitz” (2016), ingeniozni izraz sprege industrije zabave i političke relativizacije kao sveprisutnog obilježja vremena. Na trenutke sličnog pristupa u propitivanju konotacija koje proizlaze iz turističke ponude Bosne i Hercegovine, bosansko-kanadski autor Igor Drljača u “Kamenim govornicima” (2018), kroz prizmu turizma kao fenomena koji ima potencijal razotkriti društvene, ekonomske i kulturološke specifičnosti društva, sagledava razjedinjenost ove susjedne nam države.
Supostojanje proturječja u Bosni jednako je činjenica, kao i kroz literaturu i film mitologizirano obilježje prostora. Drljača kao da se i sam vodi tom pretpostavkom dok analizira fenomene Međugorja ili njegovog pandana, tzv. piramida u Visokom pa sve do Višegrada i mitomanskog odnosa prema Ivi Andriću. Nasilna izgradnja etničkog identiteta u opreci spram drugog, nacionalistički je intonirana pozadina, koja istovremeno prethodi, uvjetuje i oslikava svaki, pa i turistički razvoj. Ako u Bosni ne postoji koherentno društvo, ono će se u svim segmentima dijeliti, perpetuirajući proizvedene etničke razlike. Ta je činjenica provodna linija filma unutar čega izmjenjuje pojedinačne slučajeve. Slučaj Tuzle čini okvir, ali i naglašava socijalnu dimenziju, osiromašenje koje s jedne strane postaje inicijator ideja, no izbjegavajući zamku kapitalističke iluzije poduzetnosti, otkriva istovremeno i neizbježnu devastaciju prostora u kojem se turizam odvija. Drljača razmatra sve argumente, ne odbacivši nužno niti jedan problematizirani element turističkog razvoja, ali uz permanentnu svijest o višestrukim efektima projekta. Uzmemo li u obzir da relativno homogena društva, kao što je slučaj u Hrvatskoj, koja godinama preživljava zahvaljujući turističkoj stihiji, ne ostavljajući pritom alternativu, nemaju konkretnu politiku turističkog razvoja, jasno je da je to nemoguće očekivati u slučaju BiH. Problem se otkriva u načinu probijanja iz zatvorenog kruga odnosa, a “Kameni govornici” ako i ne daju odgovor, barem otvaraju raspravu.
Igor Drljača u “Kamenim govornicima”, kroz prizmu turizma kao fenomena koji ima potencijal razotkriti društvene, ekonomske i kulturološke specifičnosti društva, sagledava razjedinjenost Bosne i Hercegovine.
Drljačina filmska struktura temelji se dugim kadrovima, često upotpunjenima zvukom koji se referira na neku od činjenica u filmu, ne nužno onu koju gledamo trenutno, potičući imaginaciju gledatelja i one elemente koji remete naizgled idealnu turističku kulisu. Kadrovi Tuzle čine vidljivima latentne društvene sukobe, osvijestivši supostojanje devastiranih i novih prostora, koji paralelno nestaju i nastaju, uvijek zavisni od političke moći. Ipak, opservacijski pristup koji otvara prostor za distancu i računa na gledateljevu participaciju u smislu dovršenja potaknutih zaključaka, u ovom slučaju ne funkcionira do kraja. Izuzmemo li činjenicu da su dugi kadrovi i nepodudarnost slike i zvuka svojevrsna estetska moda, čiji je cilj često tek zadobivanje umjetničke legitimacije, u filmu do izražaja dolazi nepodudarnost odabrane metode i dinamike koju turističke priče ovog tipa u sebi sadrže. Za razliku od “Austerlitza”, koji ostvaruje kontinuirani ritam, u “Kamenim govornicima” događanja unutar kadra kose se s mirnoćom i distanciranošću koje dugi, statični kadrovi pretpostavljaju, narušavajući koherentnost cjeline.
Čini se da u javnosti prestaje era nekritičkog zagovaranja turizma, a sve se više pozornost posvećuje neželjenim popratnim efektima. Filmovi poput “Kamenih govornika” tu se uklapaju kao dio nužne rasprave. Bilo bi zanimljivo vidjeti na koji način recentni turistički fenomeni, narušavaju kvalitetu života domicilnog stanovništva. Jasno je da ostaje otvorenim čitav niz tema, međutim, ono što je kod filma Igora Drljače najvažnije, jest nužnost razumijevanja turizma kao društvenog fenomena, organski povezanog sa zajednicom, zbog čega ga treba definirati na način ostvarivanja potencijala zajednice, u smislu širem od trenutnih partikularnih interesa.
