Amerikanac Ian Soroka (New York, 1987.) prije nekoliko je godina došao u Ljubljanu kao član Fulbright programa koji studentima i sveučilišnim profesorima omogućava samostalno istraživanje u inozemstvu. Razlog – proučavanje regionalne kinematografije, čija je posljedična iskra zapalila interes za filmski prikaz partizana u Narodnooslobodilačkoj borbi Drugog svjetskog rata. Slovenski filmski arhiv i Slovenska kinoteka omogućili su mu upravo to, iako prvotna ideja nije bila nužno snimiti dokumentarac kojeg danas poznajemo po imenu “Greetings From Free Forests” / “Lep pozdrav iz svobodnih gozdov” (2018).
Spomenuti, inače autorov premijerni dugometražni (dokumentarni) film, naslov je pak preuzeo iz partizanske pjesme “Hej, brigade” slovenskog pjesnika i pisca Mateja Bora. Kako su se stvari ipak počele razvijati u drugom, za filmsku zajednicu i publiku povoljnom smjeru, tako je Soroka krenuo u ovu dokumentarnu avanturu, uz koprodukcijsku pomoć Luke Rukavine iz zagrebačke Plan 9 Produkcije, dobrog prijatelja s poznate češke filmske škole FAMU. Samo snimanje, govori Soroka, proteklo je u neformalnoj DIY atmosferi. Dijelom je razlog obitavanje izvan filmskog sustava, dijelom veća kreativna sloboda s primjesama spontanog nereda. Soroka je, kaže, navikao samostalno odrađivati svoje projekte, s dugim razdobljima istraživačkog rada koji potom sam pronađe svoju srž i smisao.
A da je cjelokupna ekipa na čelu s američkim autorom napravila izuzetan posao, svjedoči glavna međunarodna nagrada 16. Doclisboe, najvećeg portugalskog festivala dokumentarnog filma. Ovaj nježni, poetski film, bez izražene političke agende i ideološkog diehardstva zapravo je nešto posve posebno u svijetu filmske kontekstualizacije događaja iz Drugog svjetskog rata, barem kad je u pitanju brdoviti Balkan. Soroka u filmu majstorski dočarava golemo prostranstvo Kočevskog roga, šume na Dolenjskoj koja graniči s Hrvatskom, inače neotkrivenog skrovišta partizanskog pokreta, koja u svojim dubinama skriva mnoge široj javnosti sasvim nepoznate priče iz Drugog svjetskog rata. Na istom mjestu, unutar starog bunkera JNA izvan sela Gotenica, smješten je glavni arhiv Slovenskog filmskog arhiva i Kinoteka, što se pretvorilo u središnju metaforu filma – filmovi o nasilju i kaotičnosti Drugog svjetskog rata unutar krajolika koji mu je svjedočio iz prve ruke.
Kako je sazrijela ideja o snimanju ovog filma? Amerikanac iz Colorada dolazi u Sloveniju snimiti film o Drugom svjetskom ratu, partizanima i NOB-u – dosta neobičan miks, morate priznati.
“Mnogo je ključnih trenutaka u razvoju jednog filmskog projekta. Za vrijeme prvog boravka u Ljubljani, nisam nužno išao s mišlju snimanja filma. Radio sam kao samostalni istraživač, umjetnik zainteresiran za filmsku povijest. Dakle, govorimo o razdoblju između 2012. i 2013. godine, u vrijeme žestokih mariborskih prosvjeda koji su se potom proširili diljem zemlje srušivši koalicijsku vladu Janeza Janše, te doveli do njegove osuđujuće presude. U razgovoru s prijateljima i neznancima s ulice, nije bilo teško vidjeti da ispod površine tih antikorupcijskih/antištednih protesta, stoji ključajuća politika sjećanja nastala u ratu, pogoršana vladinom revizionističkom politikom. Prvi put sam tada ovu povijest osjetio još uvijek živom, ne samo u povijesnoj svijesti ili beskrajno ponavljajućim dokumentarcima na TV-u, nego u svakodnevnom utjecaju na građane.
“Pri povratku u SAD, počeo sam primjećivati sličnu dinamiku u nastajanju, u godinama prije predsjedničkih izbora 2016., kad je naša krajnja desnica počela izlaziti u javnost. Želio sam se stoga vratiti u Sloveniju, kako bih bolje shvatio izvorište tog osjećaja, na svoj način – snimanjem filma. Neki od mojih prijašnjih filmova bavili su se krajolikom u kontekstu društvenog prostora; tretirati krajolik kao nešto u konstantnoj mjeni promjena, preuređenog od strane svojih stanara, ekonomija i povijesnih događaja. Želio sam napraviti film s krajolikom šume u središtu zbivanja, s obzirom da se radi o izraženom prostoru u Sloveniji. Stigao sam u tu povijest kao svojevrsni okvirni uređaj za rješavanje širih pitanja većih povijesti, sukoba između povijesti i pamćenja, odnosa između povijesti i filma, u potrazi za nadom. Nije nužno bila riječ o sredstvu koje bi povijest trebala objasniti u onom konvencionalnom smislu.”
Temi ste pristupili na posve svjež način: poetično, na distanci, sporog tempa, bez krupnih kadrova lica, s prirodom i šumom kao početnim okvirom, kojoj filmska ekipa i svi koji kroz nju prolaze, plaćaju valutom (straho)poštovanja i zahvalnosti. Niste, uglavnom, išli klasičnom rutom televizijskih dokumentaraca statičnih intervjua i arhivskog materijala.
“Nisam bio zainteresiran raditi opći pedagoški film ovog dijela povijesti s hladnim činjeničnim podacima. To ne znači da nemam svoj stav ili da sam ambivalentan. Želio sam usredotočiti šumu kao glavnog lika, s ljudima koji u njoj žive, dolaze i odlaze… Njihovi glasovi i priče pretvorili su se u komadiće pokrivača koji tvore cjelinu, poput dijelova tapiserije. Korištenje poetičnog filmskog jezika odredilo je formalne granice postavljene od samog početka razvoja filma. On stoga postaje esejistički, depersonalizirajući sam materijal, u isto vrijeme poštujući ljude s kojima smo surađivali. Njihova izgovorena riječ daje novo značenje naizgled nepovezanim slikama na platnu i obratno. Zapravo, forma oponaša način na koji je film nastao – taj osjećaj kretanja kroz krajolik, ispreplitanja onoga iznad i ispod zemlje, življenog života u šumi s arhivom, i tajanstvenih susreta ljudi u šumi.
“Doista vjerujem u postojanje veze između filma i arhitekture. Film je strukturni, prostorni medij, pa je moj posao kao redatelja stvoriti atmosferu u kojoj gledatelj može živjeti i putovati. Stoga je pozicioniranje šume u središte radnje bilo od velike važnosti. Želio sam pokazati njenu veličinu, istodobno i zadržati intimnost i toplinu ljudskog glasa. Paralelno s totalima prirode, ljudi se u filmu kreću u daljini, noseći bežične mikrofone dok hodaju krajolikom. Osobno mi je taj mashup posve filmičan. Igrao sam se ljudskim osjetilima veličine – vizualno distanciranje uzeo sam iz slikarskih referenci, poput ruskog slikara Ivana Šiškina.”
Da ne bi bilo zabune, ovo nije politički film – nema zauzimanja strana, upiranja prstiju, brojanja žrtava, ideološkog križarstva…
“Možda ne otvoreno, kao što opisujete, ali politika je neizbježna kada se raspravlja o ovim temama. Takva misao iznesena je nekoliko puta nakon prikazivanja filma u regiji. Iskreno, još uvijek sam malo zbunjen time. Pretpostavljam da je moj film drugačiji od ostalih u svom suptilnom ili možda tretmanu materijala s distance. Kao autsajderu i strancu, vlastita, možda naivna perspektiva, bila je pronaći pozitivnu točku ulaska u razgovor s različitim tipovima ljudi. U osnovi, htio sam učiti, zajedno sa svojom filmskom ekipom, dok su ljudi koje smo susretali željeli podijeliti vlastita iskustva i stajališta. Držim se maksime vijetnamske redateljice i teoretičarke Trinh T. Minh-ha o govoru blizine, speaking by – kao izazova, korištenja pjesničkog jezika u indirektnom pristupu istini, koja ne mora nužno biti izgovorena.
“Dokumentaristi neprestano upravljaju svojim odnosom s istinom. Za vrijeme planiranja filma znao sam da se želim poigravati različitim vrstama uzimanja prava na istinu. Istina se nalazi u svjedočanstvu, u vidu ljudskih sjećanja i priča. Istina se također nalazi i u arhivi, kroz dokumentaciju i fotografije. A tu je i istina krajolika: arheologije, tragova, kostiju i artefakata. Film koristi sve ove metode, koje same po sebi mogu biti problematične. Kada se, međutim, koriste u sinergiji, one stvaraju novo značenje u prostoru između sebe i svojih sjecišnih točaka. Središnje mjesto ovog filma predstavlja jaz između povijesnog događaja i kasnijeg sjećanja; službene historizacije i njegovih slika. Kako film ili priča mogu zabilježiti revolucionarnu energiju događaja? U ovom se slučaju suočavamo s jazom događaja iz doba Narodnooslobodilačke borbe i njenih ostataka u sadašnjosti; i u umu – stvarima koje smo i tražili.
“Da se vratim na vaše pitanje – nisam protiv polemike, ona zasigurno ima svoje mjesto u javnom diskursu. No, smatrao sam bitnim napraviti nešto drugačije, izvan dosega beskrajno ponavljajuće rasprave između suprotstavljenih strana; nešto nijansiranije. Ne kao objektivno rješenje, više kao pokušaj boljeg razumijevanja sadašnjeg trenutka i onoga što treba zahtijevati za budućnost.”
Kao pojedinac sa strane, vjerojatno ste temu mogli obraditi trezvenije, racionalnije? Drugi svjetski rat na ovim je područjima još uvijek goruće, pitanje života i smrti.
“Radi se, doista, o vrlo složenom pitanju. To je nasilje koje odzvanja generacijama. Iako se čini da je sam razgovor neugodno zaglavljen u prošlosti, instrumentaliziran lokalnom politikom, rekao bih da je važno misliti na budućnost. Postoji i mnogo stvari na koje ljudi s ovih prostora trebaju biti ponosni. Kad sam započinjao ovaj projekt, prepoznao sam udaljenost razmišljanja između mojih slovenskih prijatelja i njihovih baka i djedova koji su živjeli u doba rata. Ovdje postoji jasna potreba za prenošenjem njihovog znanja, jer su proživjeli izuzetno izazovna vremena. Za vrijeme snimanja filma prožimao me osjećaj vremena u kojoj je moja generacija, rođena u zadnjem desetljeću Jugoslavije, imala verziju bivše države prilagođene svojoj neoliberalnoj stvarnosti sadašnjosti. U isto vrijeme, primali su konfliktne informacije od generacija njihovih roditelja, baka i djedova… Kako krenuti naprijed u takvim okolnostima? Koje zahtjeve treba postaviti budućnosti?
“Nipošto niste sami u ovoj dinamici. Politički horizont u SAD-u vrlo je uzak, s politikom koja se ubacuje u kulturnu sferu. Apsurdno, u Americi još uvijek raspravljamo o konfederacijskim simbolima i kipovima iz Građanskog rata. Kako riječ socijalizam ponovno ulazi u naš javni leksikon, i kao moguća politička alternativa, tako iznova učimo o dugoj povijesti radničkog pokreta u SAD-u. Takvi zahtjevi lijevog političkog spektra uglavnom su dosad bili nepriznati, čak i napušteni u našoj nacionalnoj politici. Kako u filmu vodič naglašava da učenici osnovnih škola zapravo ne uče o Drugom svjetskom ratu, tako i mi u Americi ne učimo o Eugeneu Debsu i IWW-u (Industrial Workers of the World – Industrijski radnici svijeta). Naša uloga u Drugom svjetskom ratu, dobrom ratu, također nije besprijekorno čista kako neki tvrde. Američki ekonomski sektor nije imao problem s usponom fašizma u Europi; u nekim slučajevima zapravo ga je i podržavao u ratu. Želimo li ići još dublje, nasljeđe ropstva i genocid nad autohtonim narodima, duboko je ugrađen u tkivo našeg društva. Neprestano ponovno izučavamo vlastitu povijest.”
Centralno mjesto uz šumu zauzima priča o partizanskoj bazi, koja je gotovo dvije godine uspjela ostati neotkrivena od strane neprijatelja. Što nam možete reći o tom geografskom području?
“Cijela regija leži na krškoj zaravni. Sva vodi prolazi kroz vapnenac i teče pod zemljom stvarajući masivne špiljske sustave. Svake godine na tom se području pronađe šezdesetak novih špilja. Budući da je voda vrijedan resurs, područje je kroz povijest bilo rijetko naseljeno, iako postoje tragovi ljudskog boravka još iz doba neolitika. Do početka Drugog svjetskog rata u šumi je živjela njemačka zajednica, Kočevci, koji su nakon dolaska Talijana bili prisiljeni preseliti na njemački teritorij. Za vrijeme okupacije šuma je bila idealno utočište ljudima koji su odlučili pružiti otpor. Iz tog vremena postoji mnogo strašnih priča o životu u šumi. Partizanska Baza 20 izgrađena je s limitiranim resursima, kako bi se iskoristile prirodne zaštitne značajke krajolika te izbjeglo neprijateljsko otkrivanje. Imali su kazališta, funkcionalne bolnice, pa čak i tiskaru u jednoj bazi. Nakon rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, prostor je postao muzej i hodočasničko mjesto za škole, službenike itd. I dalje je to muzej na otvorenom, iako je posjećenost niska. Organizatori koji se brinu za njega, suočavaju se sa standardnim filozofskim pitanjima koje dolaze sa činom restauracjie: u slučaju barake, radi li se o istoj povijesnoj građevini, unatoč zamijenjenom drvu? Baza 20 tako se prometnula u još jednu metaforu ovog dokumentarca: što se događa kad povijest smjestite u muzejsku vitrinu?; nastavlja li živjeti ili krhko erodira u prašinu?; kada se priča ponovi toliko puta, gubi li smisao?; ili gubi poveznicu s događajem koji ga je doveo na svijet, kao što filmska traka blijedi uslijed prevelikog broja projekcija?”
Istraživanje arhive dovelo Vas je i do slovenskog političkog filozofa Gala Kirna?
“Da, kroz njegove spise upoznao sam se s konceptom partizanskog kontraarhiva. Sa svakim arhivom dolazi i kontraarhiv, koji je prisiljen otići u podzemlje. Onaj jugoslavenski imao je svoj, kao i nacionalni arhivi Slovenije ili Hrvatske, koji danas nastoje očistiti prošlost u nacionalnom smislu. Od samog početka nisam želio uklapanje filma u bilo koji od tih dominantnih institucija pamćenja – suprotstavljenih strana nacionalnog pomirenja koja relativizira fašističke zločine s jedne te jednostavne jugonostalgije s druge strane. Oboje prepoznajem kao slijepe ulice. Film je možda iz tog razloga čudan ljudima upoznatih s ovom poviješću, koji su vjerojatno očekivali jasnije polemike o tim stvarima. Ovdje se ipak ne radi o povlačenju težine arhiva prema budućnosti, već prije svega o kritičkom traženju preostalih emancipatorskih sjemenki – i davanju vode za njihov rast. Glavni izazov bio je kako napraviti nešto zanimljivo i nadahnjujuće za ljude koji nište ne znaju o ovoj povijesti, kao mnogi u mojoj zajednici. Želio sam, također, pridonijeti starom razgovoru ljudi koji o njoj znaju previše duboko i osobno. Teško je balansirati na tom putu i još uvijek nisam siguran jesam li ga uspješno prohodao. Od vitalne je važnosti tražiti i dijeliti resurse u prošlosti, kako bismo bolje razumjeli našu sadašnjost i pružili nadu i podršku poslu pred nama. ‘Greetings From Free Forrests’, ‘Pozdravi iz slobodnih šuma’ – naslov je preuzet iz poznate pjesme, u isto vrijeme ironičan i tragičan, također i pun nade. Možda se radi tek o mojoj vlastitoj utopijskoj zamisli.”
