Sarajevo Film Festival najprepoznatljivija je filmska manifestacija u ovom dijelu Europe, čemu zasigurno pridonosi medijskim posredovanjem evocirana atmosfera vodećih svjetskih festivalskih majora. To uključuje inzistiranje na kultu ličnosti glumaca nasuprot njihovim umjetničkim dosezima, a završava u posvemašnoj komercijalizaciji i njegovanju industrije zabave koja je istisnula film iz centra zanimanja. Iako festival Sarajevu daje posebnu vizuru, počesto ostaje tek kulisa turističkog razvoja grada, dok elitistički i lukrativni karakter prosječnom gledatelju otežava pristup ostvarenjima, čije se kvalitete potiskuju pred tzv. crvenim tepihom i slikom lažnog zapadnjačkog glamura.
Međutim, ekskluzivitet koji festival prema inozemnim uzorima na sebe preuzima, a što se očituje u rasponu od cijena karata do slabe inkluzivnosti, marginalizira one kojima bi se primarno trebao obraćati – vlastite građane. Potencijal kakav manifestacija ovakvog obima može imati na lokalnu zajednicu potpuno je neiskorišten u korist kulture zabave. Rasprava potaknuta filmskim programom ili izostaje ili dio zajednice isključuje. Vidljiva intencija festivala s druge je strane povezivanje profesionalaca, njihovo usavršavanje i procjena vlastitog rada. Pritom je problematično što su programi poput Docu Cornera, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava, a koji raspravljaju društvenu simptomatologiju, rezervirani za mlade aktiviste i filmske profesionalce. Baziran na razgovoru s redateljima filmova viđenih na festivalu, iako edukativnog karaktera za sudionike, njegova minimalna vidljivost distancira ga od zajednice kojom se navodno bavi. Zatvoriti raspravu unutar aktivista, filmaša i privilegirane publike potpuno je paradoksalno, ali poentira atmosferu festivala za koji nije jasno kome se i zašto obraća. Promjenom historijskog konteksta kao da je zanemareno ikakvo intencionalno djelovanje na društvo. Programi ovog tipa nadoknađuju teme podzastupljene u javnosti, obrazovnom sistemu i sveprisutnom diskursu, stoga je šteta propustiti mogućnost uključivanja šire društvene baze, ne bi li se osvješćivanje konflikata barem djelomično reflektiralo na društveni realitet.
Organizacijski problemi
Unatoč tome što je riječ o ogromnom pogonu, SFF organizacijski ne funkcionira očekivano, dok su nekoordinacija i neinformiranje zainteresiranih strana izrazito kontraproduktivne. U slučaju kad pratimo filmski festival, cilj bi nam trebao biti vidjeti što je veći broj filmskih ostvarenja, ne bi li se stvorila cjelovita slika o tendencijama i programskim odlukama, koje nikad nisu odvojene od konteksta u kojem se zbivaju. Međutim, već je na toj razini niz opstrukcija otežavalo posao zbog kojih i nismo bili u mogućnosti pogledati sav ovogodišnji dokumentarni program – od neosiguravanja dovoljnog broja ulaznica, nepostojanje video-bara do nemogućnosti dohvaćanja filmova izvan službenih projekcija (iznimka je igrana natjecateljska konkurencija za koju su postojale novinarske projekcije), bez nuđenja ikakvog logičnog objašnjenjenja od strane organizatora. Nedostupnošću osoba odgovornih za pojedine organizacijske segmente, svaka je smislena komunikacija unaprijed onemogućena, svjedočeći o amaterizmu i neprofesionalnosti, ako i zanemarimo ignoriranje onih koji svoj doprinos raspravi o filmu možda i žele dati. Slika je to festivala kontrastirana onoj službenoj, utemeljenoj na komercijalnoj medijskoj mašineriji.
Zanemarivanje interesa šire javnosti na više je razina bilo očito i kad je u pitanju dokumentarni program bosansko hercegovačke produkcije, uglavnom orijentiran na teme koje tamošnje društvo duboko opterećuju. Slično je i s filmovima u sekciji Suočavanje s prošlošću, zapitamo li se jesu li namijenjeni vanjskim posjetiteljima festivala ili prvenstveno zajednici koja tu prošlost nije dokraja razriješila. Činjenica da se takva događanja naplaćuju, naprosto je u suprotnosti s njihovom intencijom i ukazuje na izostanak odgovornosti za društvo, koje je postojanje festivala nakraju i uvjetovalo.
BH Film
Program BH Film, točnije njegov dokumentarni ogranak, osim uvida u recentnu produkciju, pokazao je da traume vezane uz devedesete nisu prevladane, s obzirom na to da će većina ostvarenja tematizirati ratne posljedice, radilo se o pokušaju normalizacije ili pak oblikovanju kolektivne memorije (napr. “Inat crkva” / “İnat Kilisesi” (2017. | ★★ i 1/2) Turčina Muhammeda İbrahima Şişmana. Iako je navedeni film, zbog loše strukturiranog pokušaja detekcije uzroka događanja zadnjih desetljeća u dugoj povijesti bosanskog područja, zanatski nevješt, ipak predstavlja gotovo prototipski pristup oblikovanju sjećanja na razmeđu racionalizacije i mitologizacije.
Najpotentnija i najzanimljivija ostvarenja ipak se tiču suvremenih društvenih fenomena. Spomenut ćemo film “Pripadanje” / “Belonging” (2017. | ★★★★) redatelja Judith Beuth (Njemačka) i Jasmina Bratusa (BiH), o slučaju uspješne inkluzije dječaka s posebnim potrebama, a koji se zahvaljujući angažmanu učiteljice, učenika i roditelja potpuno prilagodio školskoj svakodnevici. Društvo u kojem asistenti u nastavi nisu financirani od strane sistema, naprosto mora osvješćivati prepreke na koje djeca s invaliditetom nailaze. “Dvije škole” (2017. | ★★★★) bosanskohercegovačkog autora Srđana Šarenca pak tematizira nasilno razdvajanje učenika različitih nacionalnosti u bosanskom društvu, a koje uspostavi odnosa na nadnacionalnoj razini nimalo ne pridonosi.
Iako je dokumentarna konkurencija orijentirana na širi krug zemalja, no što su to zemlje bivše Jugoslavije, nerijetko se ostvarenja referiraju na konkretnu problematiku ovih prostora. “Undercovered” (2017. | ★★★) Nerje Hulusić i Sabrine Begović Ćorić (BiH) usmjeren je na trenutno aktualne diskriminatorne prakse koje se tiču slobode nošenja hidžaba kao izraza religijske pripadnosti. Koliko god bili smisleni i točni argumenti koji će pravo na opredjeljenje sagledavati unutar paradigme osnovnih ljudskih prava, val retradicionalizacije koji očito zahvaća većinu društava regije, vezivanje identiteta uz religijsku praksu (što ovdje nema nacionalističku konotaciju), ipak zahtijeva razrađeniju problematizaciju od pojednostavljivanja na osobni izbor pojedinca. Pokrivanje maramom sa sobom donosi teret patrijarhata, što se ovdje ne nastoji niti reinterpretirati, dok pokušaj nadilaženja pomodnog potrošačkog modusa djelovanja, argumentacijom završava u baš za njega tipičnom diskursu, sagledavajući pojedinca kao individuu neovisnu o društvenom kontekstu.
Natjecateljski program
U natjecateljskom dijelu programa, angažman karakterizira film “Kada dođu svinje” (Wake Up Films / Kinematograf / Al Jazeera Balkans / HRT; 2017. | ★★★★) srpske redateljice Biljane Tutorov, podcrtavajući kroz portret politički osviještene bake Dragoslave trenutnu situaciju na srpskoj političkoj sceni. Pritom se podtekst u vidu stanja medija i političke kulture u susjednoj zemlji, nenametljivo preobražava u autorski komentar. Za nas je pak simptomatično da je koproducent filma zaokupljenog medijskim slobodama, manipulacijama i političkom umreženošću naša Hrvatska radiotelevizija, posebno ako se prisjetimo događanja u toj medijskoj kući od promjene vlasti 2015./16., počevši s politički motiviranim smjenama i ukidanjem emisija nepodobnog karaktera.
BiH-hrvatska koprodukcija (Kadar / Hrvatski filmski savez) “Dom” (2017. | ★★ i 1/2) Zdenka Jurilja, još je jedna u nizu svjetskih premijera, ali i naših koprodukcija prikazanih unutar konkurencije koja je osvojila Posebnu nagradu žirija. Karakteristična sirova fotografija, dinamična kamera iz ruke koja slične aktivistički intonirane dokumentarce obilježava, filmu daje na autentičnosti, postajući svjedočanstvo nasilnih deložacija koje se u Hrvatskoj događaju. Međutim priča tu staje, a Jurilj bez ikakvog konteksta, pa i demonstracije kontradikcija i socijalne neosjetljivosti ovršnog zakona, staje na stranu deložiranih, pri čemu problematični postaju nedefiniran politički stav, demonizacija suprotne strane i eksploatacija pogođenih obitelji, možda i prečesto zamagljujena pojmom emotivnosti. Budući da je neizravno u središtu priče Živi zid (riječ je o akcijama pokrenutih s njihove strane), čiji su članovi svoje političko djelovanje na ovaj način započeli, da bi u međuvremenu od proklamirane nesistemske stranke postali dio istog sistema (parlamentarna oporba), a uzevši u obzir njihov dvojben odnos prema neistomišljenicima, odbijanje ideološkog opredjeljenja, kao i preuzimanje kontradiktornih momenata dokle god odgovaraju trenutnoj potrebi za eksponiranošću, Dom nije produktivno promatrati van specifičnih društveno-političkih odnosa koji su snimanu situaciju stvorili. Redatelj ništa od navedenog ne dovodi u pitanje, a ako s istim nismo upoznati, pitanje je do koje ćemo mjere film relevantno interpretirati.
Ovogodišnju Human Rights nagradu osvojio je turski dokumentarac “Mr.Gay Syria” (2017. | ★★★★) Ayse Toprak, koji se na prihvatljiv način, ne prelazeći u senzacionalizam, fokusira na dvostruko diskriminiranu populaciju današnje Turske. Status sirijskih izbjeglica, ujedno homoseksualca, ove ljude dvostruko negativno obilježava, a svako je senzibiliziranje javnosti izrazito važno. Da su političke promjene u Turskoj snažno obilježile dokumentarnu produkciju, koja angažman i suprotstavljanje dominantnoj struji postavlja u središte interesa, svjedoči film “No Place for Tears” / “Gözyasina Yer Yok” (2017. | ★★★★) njezine suradnjakinje Reyan Tuvi. Kurdska manjina i njen status mjesto su prijepora turskog društva, a njihova uloga u ratu u Siriji nedovoljno eksponirana. Utoliko dobivamo još jednu vizuru rata, što međutim počinje izazivati zasićenost u nedostatku konkretnijih analiza, a izvan orijentacije na pojedinačne patnje. Ipak, film uspješno bilježi izbjegličku i ratnu stvarnost, dok redateljica s protagonistima ostvaruje produktivan odnos, čija se atmosfera preslikava na platno. Pritom se film izdvaja pomnom strukturom, koja precizno komponiranim totalima uokviruje efektne prizore konkretnih akcija snimljenih kamerom iz ruke. Utoliko čitavo ostvarenje određuje posebna atmosferičnost postignuta takvim kontrastiranjem.
S druge strane, ambiciozan umjetnički izraz Rati Oneli (Gruzija) uspješno inkorporira u naraciju u ovogodišnjem glavnom sarajevskom dokumentarnom laureatu, filmu “City of the Sun” / “Mzis Qaladi” (2017. | ★★★★ i 1/2). Esejistički karakter filmu daje jaki poetski senzibilitet, koji se jednako prenosi na traganje za ostacima prošlosti, vizualiziranu kroz urušenu arhitekturu sovjetskog razdoblja, kao i prostorom potpuno određene protagoniste. Prostor je ravnopravni filmski subjekt koji interferira u sve segmente filmske slike, preobražavajući se u projekciju posvemašnjeg propadanja.
Slična je tema obrađena u rumunjskom dokumentarcu “Planeta Petrila” (2016. | ★★★★) Andreija Dascalescua, bilježeći svakodnevicu rudarskog gradića, na čiju se socijalnu stvarnost odražava zatvaranje rudnika kao dosadašnjeg izvora prihoda. Međutim, kroz lik Iona Barbe, koji će se umjetničkim angažmanom i razvojem alternativne kulture generirati otpor, otkrivaju se nove mogućnosti aktivacije zajednice.
Dozirana montaža koja paralelne narativne linije dovodi u sklad i razrađen scenarij, najveće se prednosti filma “Ultra” (2017. | ★★★★) mađarskog autora Balázsa Simonyija. Film populističkog karaktera iznenađuje nepretencioznošću i osmišljenim odabirom protagonista, koji svojevrsnom testu izdržljivosti u trkačkom ultramaratonu Spartatlon dužine 246 km, pristupaju s istom težnjom samorealizacije.
Posebna nagrada žirija 23. SFF-a uručena je filmu “Children” / “Kinders” (2016. | ★★★) iranskih redatelja Arasha i Armana T. Riahija, koji djecu tretira ravnopravim sugovornicima, posebno se usredotočivši na krupne planove i dimenzioniranje dječje ekspresije. Ipak, strukturalno nezgrapno napravljen, film generira neprekidno nove katarzične momente, sve dok gledatelja ne dovedu do zasićenja.
“Family” / “Družina” (2017. | ★★★) Slovenca Roka Bičeka direktnom se metodom oslanja na snagu glavnog protagonista da na sebe preuzme gledateljevu pažnju, dok nam se pred očima razvija njegov život u rasponu od gotovo deset godina. Ipak, pod uvjetom da nam je prihvatljiva premisa da je sve potencijalni objekt snimanja, a s obzirom da se ovdje konvencije niti unaprjeđuju niti dovode u pitanje, malo smo toga novog s artističke ili tematske strane dobili. Na kraju, “Avec l’amour “(2017. | ★★★ i 1/2) Ilije Cvetkovskog iz Makedonije, u osobnu će priču o umirovljenom Dionisu, koji pronalazi vlastiti izraz upotpunjavajući kolekciju automobila, unijeti jednako sentimenta, koliko i brige za protagonista, a da ni u kojem trenutku nije napadno eksponiran.
Dokumentarni program Sarajevo Film Festivala ograničava se na regionalnu produkciju (što uključuje područje od Austrije do Turske uz zemlje Kavkaza, kao što je selektorica Rada Šešić i naglasila), čime možda nije reprezentativan na globalnom nivou, ali nam daje precizan uvid u stanje na nama bliskoj sceni. Filmovi su pritom dozirani na način da ne prevlada populistički karakter. Zahvaljujući velikom broju filmova fokusiranih na recentne društvene fenomene, može se reći da je eskapizam uspješno izbjegnut. Međutim, uzmemo li u obzir realnost u kojoj SFF zanemaruje dosta velik dio populacije, ostaje nejasno kako raspravu koju filmovi otvaraju proširiti van granica usko zainteresirane publike i pritom iskoristiti istinski potencijal filmova slične poetike.
