Razvoj filmske kulture godinama je stiješnjen između oskudnih kapaciteta i pojedinačnih inicijativa, no unatoč svemu, ne možemo negirati izniman doprinos filma kulturnom životu u cjelini. Problematičan odnos Grada Zagreba prema Hrvatskom filmskom savezu aktualizirao je problem izostanka koherentne kulturne politike, ali i izostanak svijesti o potrebi kontinuirane brige za očuvanje i dostupnost klasika filmske umjetnosti širokoj publici. Naš je filmski kontekst obilježen neadekvatnim tretmanom filmske baštine, kao i činjenicom da Hrvatski filmski arhiv nikad nije zaživio kao samostalna ustanova, unutar koje bi javnosti bio olakšan pristup filmskom materijalu. Na tom su tragu bile inicijative o osnivanju Filmskog centra, kojem bi gravitirale razjedinjene sastavnice. Naposljetku je kino Tuškanac dodijeljeno Hrvatskom filmskom savezu, čiji su Filmski programi trebali nadoknaditi manjak kinotečnog sadržaja. Postupno se Tuškanac upisao u kulturnu sliku kao živo mjesto filmskog susreta, dok će se svaki namjernik uvjeriti da posjećenost nikad nije bila veća, a program raznolikiji. Uz kino Europu, Tuškanac je mjesto najkvalitetnijeg filmskog programa u Zagrebu.
U takvoj kulturnoj konstelaciji osvanula je vijest o obnovi Kinoteke. Riječ je o dvorani koja je kinotečni program, u suradnji s centralnom ustanovom bivše države, Jugoslavenskom kinotekom, njegovala osamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, društvena situacija uskoro je uvjetovala devastaciju na svim razinama. Postupno uništavanje kinomreže rezultiralo je zatvaranjima i prenamjenama nekadašnjih kinodvorana, dok je zgrada Kinoteke vraćena Crkvi. Nakon desetljeća propadanja, neposredno pred lokalne izbore, u atmosferi instruiranih napada na vodeće filmske institucije, a na inicijativu župnika, Grad se nedavno prihvaća revitalizacije Kinoteke – potez i situacija koji ilustriraju stanje hrvatskog društva na svim razinama.
Medijska nagađanja o razlozima gradskog interesa za Kinoteku, ostaju u sjeni šutnje gradskih institucija, koje se povremeno oglašavaju generičkim pravdajućim objavama. Nedostatak transparentne dokumentacije i proturječja koja kolaju javnim prostorom razultirala su nizom nagađanja i zaključaka o tome kako će se situacija razviti. Centar za kulturu i film Augusta Cesarca, kojem je Kinoteka povjerena, objavio je priopćenje na tom tragu: “Većina tekstova i izjava govornika ne navodi izvore već se koriste nagađanja odnosno konstrukcije poput ‘čini se’, ‘misli se’, ‘čita se’, a bez da se dala prilika da se Kinoteka predstavi javnosti“.
Međutim, ono što nisu spomenuli jest činjenica da takvoj atmosferi sami pridonose, koristeći pritom već viđen modus operandi difamacije protivnika. Na konkretna pitanja koja smo im sami uputili, nismo dobili odgovor. Upravo je netransparentno poslovanje Grada i izostanak ikakve smislene kulturne politike razlog zabrinutosti oko kina Tuškanac. Još se za vrijeme afere HAVC, HFS počeo spominjati u negativnom prikazivačkom kontekstu kao dominantna interesna skupina. Nakon što je pod sličnim optužbama napadnuta nezavisna scena, poučeni iskustvom po izmjeni društveno-političkih snaga, a uz smanjivanje proračunskih potpora, strah za egzistenciju i više je no opravdan.
Slijedom rastućih medijskih nagađanja o prenamjeni Tuškanca i nejasnih gradskih odgovora, HFS je odlučio reagirati akcijom Daj mi kino 2, koja se direktno referira na situaciju iz 2006., kada je kino Europa sačuvano od prenamjene. Iz HFS-a kao razloge koji su ih potakli na pravovremeno djelovanje navode umanjenu dotaciju za programe, ali i pismo iz uprave Grada: “kojim se najavljuje preispitivanje daljnjeg stanarskog prava HFS-a na adresi Tuškanac 1, s obzirom da kinom upravlja savez udruga a ne gradska ustanova, što postaje problem jer udruga nema sredstava za održavanje kina, a Grad ne može održavati i popravljati zgradu dokle god udruga (k tome i nacionalnog predznaka) stoluje u gradskom prostoru”.
Čini se da posljednja konstatacija otkriva srž problema, s obzirom na to da nije najjasnije zašto u spomenutom slučaju Grad ne može sudjelovati u sanaciji i održavanju zgrade, dok će u slučaju Kinoteke to moći. Ne samo da plaća mjesečni najam Crkvi i financira obnovu, već će se proračunskim novcem obnavljati i crkveni objekt. Nadalje, nije jasno koje kompetencije čine Centar za kulturu i film Augusta Cesarca najboljim voditeljem Kinoteke. U tu svrhu zaposleni su novi ljudi, a Centar je ujedno dobio jednak iznos za održavanje programa, kao što ga dobiva Tuškanac. Međutim, u Tuškancu se tim iznosom plaća i hladni pogon, što u Centru, naravno, nije slučaj. Ostaje i pitanje digitalizacije, koja je u suradnji s HAVC-om uspješno provedena na razini države. Da bi se postigao današnji moderni tehnički standard, Zagreb će izdvojiti značajna sredstva, međutim, to je bilo planirano već programom javne nabave za 2017., kao što otkriva portal Teatar.hr.
Iako iz Centra AC-a to demantiraju, jasno je da je programska osnova u suštini ista kao ona koja se godinama odvija u Tuškancu. “Kinoteka se nepravedno našla na meti napada kina Tuškanac – direktno ju se proziva za gotovo identičan kinotečni program kinu Tuškanac te neinformiranost o radu kina Tuškanac u posljednjih 13 godina. Znače li ovi neargumentirani napadi da nije poželjno da se otvaraju nova nezavisna kina u gradu i da postoji monopol nad prikazivanjem određenih filmskih naslova? Naravno da Kinoteka neće prikazivati identičan program niti jednog kina u Zagrebu, to jednostavno nije u skladu s logikom niti dobrom poslovnom strategijom”, navodi se u priopćenju Centra za kulturu i film Augusta Cesarca.
“Tko garantira da nam u sljedećoj godini Grad neće uskratiti potporu s izlikom da takav program provode u Kinoteci?”, s druge strane nam je otvoreno rekla Agar Pata, voditeljica filmskih programa u kinu Tuškanac.
Nakon što se otvoreni problemi pobroje, povratak Kinoteke prestaje biti samorazumljiv, a činjenica da je riječ o mjestu upisanom u kulturnu memoriju grada, postaje efektivno sredstvo za prikrivanje stvarnih namjera. Postojeća infrastruktura i uspješni programi marginaliziraju se, da bi se identična stvar realizirala na novoj lokaciji i uz nove izdatke. Pitanje javnog interesa ovdje se očito povlači pred novouspostavljenom paradigmom podilaženja crkvenim i srodnim skupinama. Bilo bi zanimljivo vidjeti crkvenu reakciju na filmske klasike dijametralne njihovim uvjerenjima, kao i čiji bi interes u tom slučaju prevladao.
Grad Zagreb je konačno reagirao svojim službenim priopćenjem i insinuacijama, ne bi li prikrio nedostatak suvisle argumentacije. “Ne želimo ni pomisliti da navedena akcija kojom se obmanjuju i dezinformiraju građani ima veze s nekom od političkih opcija u Gradu Zagrebu”, stoji između ostaloga u dopisu kojeg potpisuje Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
Čini se, međutim, da Grad ne razumije smisao jake građanske oporbe, daleko od aktualnih sastavnica srednjostrujaškog političkog života. Budući da se u javnosti stvorio snažan otpor netransparentnoj politici, možemo se nadati da će akcija rezultirati barem zadržavanjem stečenih prava. U svakom će slučaju sada biti teže provesti eventualne promjene. Što će se događati s Kinotekom, ostaje vidjeti već po otvaranju idućeg vikenda.
