Ranko Mitić jedan je od međunarodno najcjenjenijih hrvatskih filmskih djelatnika. Ovaj uskoro 70-godišnjak radio je između ostalih s Pierceom Brosnanom, Jonom Voightom i Orsonom Wellesom (“Znao je od gumba do širine objektiva, bez da pogleda kroz kameru”), a kao direktor fotografije ili uglavnom asistent kamere sudjelovao u izradi preko tristo igranih i dokumentarnih filmova.
Surađivao je Mitić u svojoj karijeri s velikom većinom domaćih redateljsko-snimateljskih velikana (Rajković, Tahnofer, Papić, Žižić, Krelja, Golik…), usput snimio i režirao i oko 250 reklama/spotova (Lepa Brena, Severina, Oliver Dragojević, Labud, Agrokomerc…). Kao kućni suradnik velikog hrvatskog dokumentarista Krste Papića, dao je dodatni impuls većini njegovih dokumentaraca: od “Specijalnih vlakova” (1972), “Male seoske priredbe” (1972) do “Nezaposlene žene s djecom” (1986). I “Charter leta br…” (1975), centralne teme našeg prozorskog razgovora.
U nekadašnjoj zajedničkoj državi Mitić je prije četrdesetak godina prvi kupio, posjedovao i kasnije rentao vlastitu video-kameru zajedno s filmskom rasvjetom. Iako ovaj rođeni Siščanin pamti uglavnom pozitivne karijerne vibracije (“Zbog filma sam proputovao cijeli svijet”), jednog se snimanja i danas sjeća sa zebnjom. Na setu “Tko pjeva zlo ne misli” (1970) Kreše Golika, naime, Mitić je za vrijeme scene s Mijom Oremović u samoborčeku umalo izgubio život budući da je vlak zakačio platformu na kojoj se nalazio i naš sugovornik.
Direktor fotografije, asistent kamere, naš šarfer – njihov focus puller, freelancer… Kamera i film kao Mitićeva sudbina, još od srednje škole i amaterizma Kinokluba Zagreb. “Oduvijek sam želio biti blizu filma”, kaže nam Ratko Mitić; ili jednostavnije – Mito, kako ovog cijenjenog profesionalca znaju u filmskoj zajednici. Mito bez korupcije, “Prozori” i intervju-klapa osma.
Kako je Krsti Papiću pala ideja za snimanje “Charter leta”?
“Nekada davno izlazio je časopis Adam i Eva s ljubavnim oglasima žena i muškaraca. Mnogi od njih upoznavali su se na neviđeno, nakon dopisivanja bez fotografija ili s fotografijama koje ne prikazuju vjerno izgled osobe. Krsto je došao na ideju snimiti film o tim ljudima. U konačnici je izabrao četiri ženske protagonistice. Cijela potraga trajala je oko tri ili četiri mjeseca, da bi zatim uslijedila prijava za natječaj. Ivica Njerš našao je australskog koproducenta koji nam je platio put i smještaj, i to preko direktora filmskog festivala u Sydneyu koji je zbog prethodnih poslova već dolazio u Zagreb film. Naravno, ništa od terenskog rada u Australiji ne bismo mogli realizirati bez njegove pomoći.
“Tamo su putovali direktor filma Ivica Njerš, inače zaposlen kao direktor marketinga u Zagreb filmu; tonac Matija Barbarić, Krsto i moja malenkost. Radio sam kao snimatelj i rasvjetljivač, bez asistenta. Nesumnjivo jedan od najtežih poslova u mojoj karijeri. Ostali smo mjesec dana i obišli sva mjesta u u kojima su se djevojke smjestile, osim Pertha. Hrvatski dio snimanja trajao je četiri dana.”
I “Charter” je snažan film, na granici subverzivnoga, koji nagrđuje ispeglanu sliku Jugoslavije kao zemlje meda i mlijeka.
“Da. Krsto je čak razmišljao snimiti nastavak, o sudbinama tih žena nakon trideset i više godina. Sjećam se jedne od njih, rodom iz Vinkovaca. Jednostavno se nije mogla snaći u Australiji pa se nakon nekoliko godina vratila u Hrvatsku. Ostala mi je u pamćenju i ona djevojka s odjavne špice, kojoj se nakon dolaska u Australiji zagubio svaki trag. Mislim da je nakon slijetanja otišla s jednim Kosovarom. Imao je već nekoliko žena, barem su nam tako rekli. Muškarac nije dao snimati djevojku nakon slijetanja, pa sam namjerno pregorio sliku u trenutku njenog izlaska s aerodroma.”
Sjećate li se potresne scene s beogradskog aerodroma prije polijetanja? Može li čovjek iza kamere uspjeti razdvojiti emocije od profesionalizma, i koliko su takve stvari uspijevale Vama?
“Suosjećao sam s tim ljudima, pogotovo u trenutku oproštaja na beogradskom aerodromu. Ne biste vjerovali, međutim, što je naše ljude još više pogodilo po dolasku u Australiju. Kako tamošnje carinske uredbe nisu dozvoljavale unos hrane na kontinent iz sanitarnih razloga, bili su je prisiljeni baciti u smeće. A bilo je tu pršuta i čega sve ne, što im je teško padalo budući da su se tim činom morali odreći i djelića domovine ponijetog sa sobom.”
Snimanje je bilo teško?
“Jest, bilo je teško. I to ne samo logistički. Dosta žena za vrijeme leta nije bilo raspoloženo za razgovor. Papić je mislio dobiti dodatni dramatski sloj u avionu, međutim od toga nije bilo ništa. Iz Jugoslavije je tada za Australiju svaki tjedan letio po jedan avion. Bilo je ljudi iz svih krajeva zemlje. Nešto slično događalo se i s vlakovima za Njemačku, što smo uspjeli zabilježiti u ‘Specijalnim vlakovima’.
“Iz ruke nisam mogao snimati jer nisam imao asistenta. Naime, prateći nekoga kamerom vi morate oštriti sliku i švenkati. To jedan čovjek nije bio u stanju. Ispalo je na kraju dobro jer je i Papić htio turobniju atmosferu, bez šou programa.”
S Krstom Papićem ste snimili i antologijske “Specijalne vlakove” o putovanju jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačku…
“Trebali smo snimati četiri dana u Münchenu, po klubovima naših iseljenika. Na kraju smo sav materijal riješili u podrumu minhenskog glavnog željezničkog kolodvora gdje su naše ljude razvrstavali po brojevima ugovora, kao u koncentracijskim logorima. Krsto je nakon toga rekao: ‘Ne trebamo više snimati, ja svoj film imam.’ Tih nekoliko predviđenih dana proveli smo u šetnjama gradom, obilasku muzeja itd.”
Bili ste uključeni u većinu Papićevog dokumentarnog opusa. Kako je bilo surađivati s velikanom hrvatske dokumentaristike?
“Od samog početka Krsto je imao posložene stvari u glavi, znao je što želi. Uzmimo primjer ‘Male seoske priredbe’. Trebali smo snimati u Čakovcu, međutim nije uspio naći zanimljivu priču. Potom mu je pala ideja kako bismo trebali otići na neku malu seosku priredbu. Snimali smo praktički cijeli dan i noć, da bi ujutro dovršili još par preostalih kadrova.
“Slična je stvar bila i s ‘Nezaposlenom ženom bez djece’. Prvotna ideja bila je otići u Modriču, na veliki sajam pun šatora i svakakvih događanja. Bezuspješno, jer je tamo puna četiri dana lijevala kiša. Projektnom promjenom u samom natječaju prebacili smo se na film o nezaposlenoj ženi s dvoje djece, bivšoj rukometnoj vratarki.”
Što biste izdvojili kao svoju najveću epifaniju nakon suradnje s brojnim poznatim redateljima i snimateljima?
“Naučio sam razlikovati bitno od nebitnoga, uzimati ono najbolje. I danas kad me redatelji pitaju za savjet, pokušavam im drage volje pomoći. Ako me pitate o stanju današnjeg dokumentarizma, rekao bih da su moderni dokumentarci jednostavno – predugi! Mi smo u ono vrijeme snimali filmove do maksimalno petnaest ili najviše dvadeset minuta. Sve iznad odlazi u TV-reportažu u smislu dugih statičnih intervjua. Teško je zadržati pažnju gledatelja na dokumentarnom filmu kroz cijelih sat vremena. Ima tema koje to traže, ali radi se o rijetkim slučajevima.”
Dokumenatarni i igrani filmovi – različite zvijeri i što se tiče pristupa samom snimanju?
“Snimajući dokumentarne filmove tražiš konkretnu situaciju; hvataš dosta materijala. Prije je bilo puno teže. Recimo, dobivali smo 1600 metara filmske trake za 16-icu ili 35-icu. Čini se mnogo, ali film od deset minuta ekvivalent je tristo metara vrpce. Trebao si, dakle, dobro paziti što ćeš i koliko snimati. Danas je situacija mnogo lakša. U igranome filmu sve zavisi od redatelja, koliko mu je Bog podario talenta. No, najbitnije je iskustvo. Svi prijašnji veliki redatelji počeli su kao asistenti režije. Danas mladi preskaču te stepenice.”
Koja je uloga asistenta kamere?
“U idealnim okolnostima direktor fotografije za pomoćnike ima prvog i drugog asistenta. Prvi, šarfer, je zadužen za oštrinu fotografije i materijal. Drugi se brine za kameru, klapu, dodatne materijale itd. Danas je drugačija situacija. Direktor fotografije osim prvog i drugog asistenta sada ima i trećega: DIT-a, digital imaging techniciana koji prebacuje materijale na hard diskove te ih priprema za montažu.
“Radio sam na velikim američkim filmovima od 100 milijuna dolara kao focus puller – u hrvatskom jeziku udomaćen je njemački naziv iste profesije: šarfer. Tamo nemaš pravo na dvije greške – jedna i ideš kući. Da, radi se o odgovornom poslu.”
Muvali ste se i po domaćim, ali i stranim filmskim setovima. Ima li razlike u načinu njihovog funkcioniranja?
“I jedan i drugi film traju po devedeset minuta. Razlika je što snimanje našeg dovršiš u tridesetak dana. Veliku američku produkciju s druge pak strane, snimaš po četiri, četiri i pol mjeseca. Atmosfera na setu je profesionalnija, više je ljudi, veći ulog itd. U zadnje vrijeme barem jednom godišnje odlazim napraviti turski film. Turci godišnje snime više od stotinu igranih filmova, pedesetak sapunica…”
Uvjetno rečeno podređena uloga na setu nije predstavljala problem Ranku Mitiću?
“Kao mlađi pitao sam jednog američkog pomoćnika zašto nikada nije postao redatelj? Uzvratio mi je riječima kako mu ništa ne fali na trenutnom poslu, da je cijenjen i ima dosta posla. Jednostavno, nije imao potrebe za promjenom zanimanja. Slično bih mogao reći i ja. U industriji me poznaju i poštuju. Čim se ukaže prilika za neki ozbiljniji posao, zovu Branka Kneza Šilju i mene. Ne tužim se, zadovoljan sam.”
To znači da niste imali ambicije okusiti redateljski kruh?
“Iskreno, ne. Ja sam svoje režiranje odradio u spotovima i reklamama. Tri godine radio sam za Hrvatsku lutriju, zatim su tu bili Agrokomerc, Labud… Snimao sam spotove za Jugoton, Lepu Brenu i mnoge druge.”
Kad sve oduzmete i zbrojite, reklo bi se da ste zadovoljni s postignutim u profesionalnoj karijeri?
“Jesam. Napravio sam nešto u životu. Svi me pitaju koliko još mislim raditi. Odgovaram im – dokle god me zdravlje posluži! Kao asistent kamere ili pomoćnik režije radite posao na oštrici mača. Morate pronaći fini balans između autentične pomoći i preagresivnog uplitanja u nečije polje stručnosti. Moraš voljeti ovaj posao. Bez toga ne ide.
“Kad sam počinjao svoju karijeru, sa mnom je bilo šesnaest ljudi koji su htjeli raditi isti ovaj posao. Nitko od njih nije ostao. Željeli su slobodne vikende, fiksno radno vrijeme… Ovdje toga nema. Naravno, ljudi su ubrzo počeli odustajati. Ja sam freelancer. Često me pitaju za savjet kako opstati na tržištu kao slobodnjak. Uvijek im govorim da je to moguće, ali uz samokontrolu. Desit će ti se crna rupa od nekoliko mjeseci. Baš iz tog razloga ne smiješ ulaziti u bespotrebne kredite jer ti nitko ništa ne garantira. U Hrvatskoj je moguće raditi kao freelancer, ali s pametnim raspoređivanjem financija.”
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
