Je li Fedor genije ili samo prolupali propalica koji ne pere zube i ima crne nokte?
Na žalost ne govorimo o Emilianenku – iako bi bilo dobro da netko konačno snimi pošteni dokumentarac o liku i djelu MMA legende – već o nimalo simpatičnom Fedoru Aleksandroviču, ekscentričnom ukrajinskom umjetniku i nesretniku koji je s četiri godine pobrao radijaciju nakon eksplozije nuklearnog reaktora u Černobilu.
Ali kako stara direktiva kaže – nikada ne dopusti da ti osobne predrasude stanu na put dobrom filmu, “Ruski djetlić” / “The Russian Woodpecker” (2015) američkog autora Chada Gracije srećom ipak nudi i nešto više od guranja svog glavnog lika pod nos.
Kao žrtva černobilske tragedije, lančane reakcije koja ga je dovela do traumatičnog odrastanja u izbjegličkom domu za djecu, Fedor je bijes i znatiželju ujedinio u pogonsko gorivo za opsesivno hrvanje s potragom uzroka i pravih krivaca za eksploziju zbog koje se i u Jugoslaviji 1986. izbjegavala salata.
Uzroci leže – tvrdi ovaj film, na tako-tako uvjerljiv način – u Dugi 3, bivšem sovjetskom radijskom sustavu koji se proslavio ometanjem globalne radijske komunikacije odašiljanjem repetitivnog zvuka nalik na svakodnevnu komunikaciju Pere Djetlića.
Ne, nije djetlić izglodao jezgru reaktora – razlozi su navodno puno jednostavniji, a leže u klasičnom operiranju državne mafije koja rasipanje love prikriva uklanjanjem dvije muhe jednim udarcem, kako likvidacijom nepotrebnog troška, tako i ubijanjem naroda protiv kojeg je Rusija u prošlosti već provela jedan veliki genocid.
Redatelj Chad Gracia dvadeset je godina pekao zanat u njujorškom kazalištu, a “Ruski djetlić” mu je prvi film. Kazališni korijeni vide se u teatralnom pristupu razradi teme, koja je show, koliko i novinarski rad; u osnovi zbirka bizarnih razgovora s ostarjelim vojnim inženjerima propalog sovjetskog golijata, još bizarnijih art performansa, arhivskih snimaka iz osamdesetih, skrivene kamere i animacija.
Tematski je također jednako raspršen i vrluda posvuda – nedavni ukrajinski prosvjedi, ne tako davna černobilska katastrofa i tajanstveni hladnoratni toranj za detekciju lansiranja nuklearnih projektila čine se kao tri filma u jednom, iako su saštrikani u jednu teoriju zavjere. Sundanceu se jako svidio, ali svi znamo da je razlog prije svega politički, a tek onda kvalitativni.
Iako nije redatelj, Fedor, možda baš zato što se iza vanjštine lika iz skeč-intervjua Sache Barona-Cohena krije iskreni intelekt, na kraju nekako ipak funkcionira kao dirigent i kurator mračne ostavštine černobilske radioaktivne postapokalipse, a tko zna, možda je zbilja, kako kaže jedan njegov kolega, on zapravo genije?
Nije, ali ovo je koliko-toliko OK.