Prošlu, 2014. godinu, po svim mogućim parametrima možemo smatrati jednim od najboljih razdoblja u povijesti domaće dokumentarne industrije. Bilo je lijepo gotovo svakodnevno izvještavati o međunarodnim uspjesima “Ljubavne odiseje”, “Golih”, “Mitcha – dnevnika jednog šizofreničara”, “Autofocusa”… Hrvatski dokumentaristi u 2014. su snimali puno, kvalitetno i međunarodno potentno, dovodeći nas u predvorje slatkih muka oko zaključivanja naše prošlogodišnje Top 10 liste.

Ova godina, međutim, i što se tiče same kvalitete ali i međunarodnog dosega, zaostala je koračić, ako ne i dva u odnosu na renesansnu 2014. Bilo je tu bljeskova poput “Delte – obilja umjetnosti” (Filmaktiv, 2015.) Marina Lukanovića koja je osvojila nagradu na Mostri, ali festivalsko zlato naši su filmaši uglavnom zbrajali u obližnjim dvorištima Podgorice, Beograda, Sarajeva, Prizrena i Novog Sada.

U cijelom domaćem / regionalnom vrtlogu najviše su pak – po izboru publike, kritike i festivalskih palaca – profitirala dva hrvatska dokumentarca: “Veruda – film o Bojanu” (HRT, 2015.) Igora Bezinovića, film o više puta pritvaranom i ove godine tragično preminulom pulskom prijestupniku Bojanu Bešiću, odnosno “Lijepo mi je s tobom, znaš” (Hulahop, 2015.) Eve Kraljević o redateljičinom odnosu sa sestrom koja boluje od Downovog sindroma.

Treba izdvojiti, naravno, i brončanu medalju za Nikicu Zdunić i njen film “Granje i korijenje” (Akademija dramske umjetnosti / Kinoklub Zagreb; 2014.) sa 77. Međunarodnog festivala neprofesijskog filma – UNICA-e.

Najbolja vijest godine za domaću doku-industriju ipak je stigla s koordinata Hrvatske radiotelevizije. Nakon godina upitnog odnosa naspram naših dokumentarista, HRT je u 2015. ipak odlučio potpisati dva iznimno važna dokumenta – sporazum s Društvom hrvatskih filmskih redatalja te Ugovor o uređenju međusobnih odnosa između HRT-a i HAVC-a.

Oba sporazuma, uz koprodukcijsko zeleno svjetlo za Restartov “Funne: Djevojke koje sanjaju more”, označavaju važan zalog za daljnji napredak hrvatske dokumentaristike.

2015. će ostati upamćena i po rađanju dvije vrlo bitne regionalne platforme za razvoj kreativnog dokumentarca u ovom dijelu Europe, KineDoka i Dokuvizije.

S druge strane spektra, kao grom iz vedra neba (službeni razlozi: neisplativost i brendiranje kao festival igranog filma) odjeknula je vijest o ukidanju dokumentarnog programa sa Zagreb Film Festivala. U doba zlatne ere dokumentarnog filma, kada je nefikcijska umjetnost često progresivnija i odvažnija od svojeg popularnijeg rodovskog brata, amputiranje doku-forme s jednog od najvećih domaćih festivala graniči s neozbiljnošću.

Da sve ipak ne završimo u negativnom tonu, još jednom svim našim čitateljima, prijateljima i poslovnim partnerima želimo mirnu, uspješnu i zdravu 2016. godinu. Ako ste se zabrinuli da smo nešto zaboravili, nismo! U recima koji slijede predstavljamo glavni razlog današnjeg okupljanja – deset najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova u 2015. godini po izboru portala Dokumentarni.net.

Hrvoje Krstičević, glavni urednik portala Dokumentarni.net

10.-Modri-kavez

Lijepa naša spada u zemlje s bogatom i višedesetljetnom pomorskom tradicijom. Čudno je, međutim, da smo ovoliko dugo morali čekati punokrvni dokumentarac o pomorcima, njihovim obiteljima i krvavom morskom pozivu sa sedam kora.

Bilo je u hrvatskoj dokumentaristici filmova / segmenata o pomorcima, naravno, ali vjerojatno niti jedan slične magnitude i temeljite raščlandbe poput “Modrog kaveza”, debitantskog cjelovečernjeg ostvarenja Brune Bajić. “Kavez” je također prvi domaći film uspješno financiran kroz crowdfunding kampanju, što ovom ostvarenju također daje dodatnu intrigantnu dimenziju.

Bajić je i sama dijete pomorca, stoga ne čudi osobna involviranost i dobro poznavanje same materije koju obrađuje. Više od ičega “Modri kavez” možemo secirati kao neuljepšanu pomorsku doku-enciklopediju, do’s and don’ts pomorskog poziva, garniranu životnim svjedočanstvima svjedoka iz prvih redova.

Pomorski život je težak, često samotan i neglamurozan. Iziskuje goleme žrtve, kako od samih pomoraca, tako i od ostatka njihovih obitelji. Posao – zapravo poziv – je to za odabrane, rijetke i posebne. Posebne poput “Modrog kaveza”, novog benchmarka kvalitetnog pomorskog filma.

9.-Izgubljeno-dugme

Kao jedan od rijetkih jugoslavenskih larger than life bendova, Bijelo dugme nesumnjivo je obilježilo glazbenu scenu bivše države u sedamdesetim i osamdesetm godinama prošlog stoljeća. Rasprodani stadionski koncerti, rekordne tiraže, curice u transu… Kako bi rekao pokojni kritičar Darko Glavan: “Dugme je za regiju bilo ono što su za Englesku predstavljali Beatlesi”.

Glavan je samo jedan od plejade glazbenih kritičara, nekadašnjih članova benda i prijatelja tragičnog preminulog Dugmetovog bubnjara Gorana Ipe Ivandića koji se pojavljuju u “Izgubljenom dugmetu” redateljskog trojca TonkovićVukadinBubalo.

Ivandić je svoj život okončao pod sumnjivim okolnostima 1994. godine, a iako je kao službeni razlog navedeno samoubojstvo, većina njegovih prijatelja i danas sumnja u takvo objašnjenje. “Izgubljeno dugme” bez uobičajene hagiografske subjektivnosti radi životni presjek ovog vrsnog glazbenika, u isto vrijeme pokušavajući pronaći razloge i posljedice događaja koji su Ipin život zauvijek odveli u pogrešnom pravcu.

Film nesmiljenog tempa, montažerski besprijekoran poput odijela Dona Drapera i cijepljen od jeftine sentimentalnosti, “Dugme” je više nego dostojan dokumentarni epitaf mladiću koji je bubnjevima šaptao na drugačiji način.

8.-Rakijaški-dnevnik-1

And now for something completely different. Kako sada “Rakijaški dnevnik” kad si na ZagrebDoxu napisao – pa, to što si napisao. “Vizualna dekadencija koja u konačnici sama sebi postaje svrha, a krajnjeg gledatelja ostavlja uglavnom ravnodušnog”, vjerojatno jest nepotrebno brzinsko-uopćen sud o filmu koji će zasigurno elegantnije izdržati test vremena od nekih bolje ocijenjenih naslova iz ovogodišnjeg HR-doks cropa.

Najnovija suradnja između Damira Čučića i Borisa Poljaka (direktor fotografije) rezultirala je hadovskim oproštajem od autorovog prijatelja i suradnikja Marija Habera, ton-majstora, ali iznad svega – strastvenog proizvođača rakije. Haber je tijekom desetak godina alkoholno-proizvodnih sesija nataložio zavidnu audio arhivu raznih zvukova i razgovora s prijateljima. Čučić istu ritmično uvezuje u voice-overski nazivnik kojeg znalački isprepliće s najdojmljivijim domaćim doku-vizualom u posljednjih nekoliko godina.

“Dnevnik” lakoćom briše rodovsko-žanrovske granice, kombinirajući Poljakovu fotografsku izvrsnost (ploveća zidna projekcija Haberove privatne foto arhive npr.) sa živom stop-animacijom i glazbenom džez podlogom.

Čučić snagu svojeg filma – kao što smo već napisali u prijašnjem osvrtu – traži u tankom eksperimentalnom vakuumu između sna i jave; izjedajućoj samoći koju je moguće istresti u binarni kalup; slavljenju skladnosti pokreta, zvuka i ritma.

Tražiti smisao, uzorke i opipljivu predvidljivost poznate filmske strukture, u ovom slučaju je posve uzaludna rabota jer “Dnevnik” je prije svega – iskustvo; izlet u nepoznato i nad-filmsko; prepuštanje Čučićevoj inovatorskoj intuiciji koja čak i kad pogriješi, garantira izlazak iz majčinske zone komfora.

7.-Staklene-oči

Zagreb iz neobičnog rakursa prezentirao je Mario Papić na trinaestom izdanju Liburnia Film Festivala. Metropola kakvu još niste vidjeli i u čije se odraze vrijedi ponovno zaljubiti, iz Ičića je odlepršala s Posebnim priznanjem u glavnom programu.

“Staklene oči” iz naslova referiraju se na reflektirajuće površine zi-đi-bija (tramvajsko staklo, izlozi retrovizori…), kroz čije jangove autor veze širokokutni umjetnički goblen u kojem pojedinac ustupa mjesto kolektivnom; zajedničkom – tijelu u pokretu i prisutnošću u strogo nadziranom prostoru.

Tko su ljudi s druge strane stakla? Čime se bave? Znamo li njihovo konačno odredište? Papiću su to nebitna pitanja, dok god svoje protagoniste uspješno utapa u zamišljeni artistički kalup stilizirane godišnje Zg-kronike.

Ambijentalno-industrijska podloga fantastičnog Krunoslava Ptičara nosi barem polovicu filma, šamanski mantrajući poantu matematičkog reda u dnevnopolitičko-hedlajnskom kaosu. Kad se sve zbroji i oduzme, “Staklene oči” su poput dokumentarno-eksperimentalnog LSD-a kojeg upijate na vlastitu odgovornost.

Srećom, Papićeva metafizička vježbenica traje tek nejakih sedamnaest minuta, dopuštajući neposrednim svjedocima relativno bezbolan silazak sa sedam milja duge zmije i povratak u stvarnost. Gledati u kinu ako je ikako moguće!

6.-Razred-1

“Razred” Vesne Ćudić posve zasluženo je otišao punih ruku (Nagrada publike i Nagrada žirija za etiku i ljudska prava) s ovogodišnjih Dana hrvatskog filma i Liburnia Film Festivala (Nagrada za najboljeg redatelja).

Coming of age priča o mladim Romkinjama iz Baranje izvrstan je duhovni nasljednik “Živim u Barakama” (2013) Željke Kovačević. Ćudić uz očekivano razbijanje stereotipa naspram romske manjine, nudi i alternativnu stvarnost u kojoj tamošnje tinejdžerice umjesto ranog braka biraju (uspješan) završetak srednjoškoloskog obrazovanja.

Kulturološki jaz između Roma i ostatka stanovnika Baranje i dalje je prevelik, upozorava nas autorica, a ukorijenjene predrasude gotovo je nemoguće izgnati na slobodoumniji kolosjek. Tako nisu rijetke situacije da Romi unatoč želji za radom i napredovanjem, isključivo zbog boje svoje kože naiđu na zatvorena vrata potencijalnih hrvatskih poslodavaca.

Iznimaka ima, ali put do integracije Roma u domaću zajednicu posut je brojnim preprekama za čije rješavanje obje strane moraju dići zainteresiranu ruku.

Ćudić je snimila važan i iskren film bez ganjanja poverty porn stereotipa. Romi su siromašni, nemaju posla i žive u kataklizmično lošim uvjetima. Žive i Hrvati. Pitanje je hoćemo li vječno dumati nad posljedicama ili ćemo tražiti uzroke problema i svjetlo na kraju predrasudnog tunela?

Hoće li sam dokumentarac utjecati na romski način životnog razmišljanja? Teško. No, “Razredovi” ciljevi mnogo su skromniji i dohvatljiviji. Zrno po zrno. Srednjoškolska diploma po srednjoškolska diploma…

5.-Spomenik

Teško da je multimedijalni umjetnk i performer Igor Grubić mogao izabrati pogodniji trenutak za puštanje u opticaj svojeg “Spomenika”, dokumentarno-eksperimentalnog vizualnog eseja o spomeničkom naslijeđu iz doba antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu.

Šteta je jedino što će ovu inteligentnu, građanski tihu kritiku totalitarizma i gluposti s obje zainteresirane strane, vidjeti tek uobičajena, gotovo incestuozna klika stručnog pisarskog življa i izdvojenog promila zahtjevnijih filmofila.

Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, s ciljanom namjerom porušeno je preko tri tisuće antifašističkih spomenika. Grubić godinama kasnije posjećuje neke od lokaliteta (Podgora, Kozara, Jasenovac…) pokušavajući dokučiti njihovu današnju prostorno-društvenu svrhu.

Čini to hrvatski autor – u suradnji s direktorom fotografije Josipom Ivančićem, montažerom Markom Ferkovićem i oblikovateljem zvuka Vjeranom Šalamonom – na način koji dobrano nadilazi postulate predmnijevane filmske reciklaže.

“Spomenik” u vlastitoj tihoj maglovito-geometrijskoj lirici ne bježi od očite simbolike i cijelog seta pripadajućih metafora. Nekadašnji simboli poturanja pleća i jedenja kora s drveća danas leže zapišani, zapušteni i išarani Torcidinim grafitima. Prostorom gdje su nekad hodočastile legije tek propupalih Titovih pionira, danas ordiniraju tek – ovce.

Grubić, međutim, nije previše zainteresiran za jeftine dnevnohaerovske političke poante naših i njihovih. Da, spomenici su u bivšoj Jugoslaviji predstavljali snažan simbolički pečat ideologije koja će, vjerovali su njihovi naručitelji, trajati poput betona u kojem su izliveni.

Ali, što bi se dogodilo da im za trenutak oduzmemo povijesno-političko sidro; da ih promatramo samo kroz lupu arhitektonske umješnosti? Diviti se geometriji kupole u obliku sunca ili zimskoj tišini kameno-čeličnog kostura koju narušavaju tek djevičanski programirane snježne pahuljice, i to u zemlji još uvijek izraženih ideoloških podjela, bilo bi gotovo blasfemično, zar ne?

A opet, “Spomenik” koliko god i jest slojevit film o svemu, posjeduje gimnastičarsku lakoću odijevanja balonera nepretencioznosti, lakoće – ničega! Katarza, promašeni ideali, malograđanska megalomanija, prirodni zakoni početka i kraja s jedne ili jednostavno prepuštanje uživanju u nadnaravnom miksu boja, oblika i zvukova s druge strane. “Spomenik” ih ne bira, on samo – jest. “Spomenik” je filmčina!

4.-Pismo-za-Ohio

Kažu da miris najbrže spaja receptore davno izgubljenih sjećanja. Neki filmovi svojom teksturom, koju gotovo možete modelirati, također bježe od policijske palice racija. Umjetničke su to kreacije kojih se ne sjećate – mozgom. One pucketaju poput uspomene na staru bakinu peć i rutinske pobjede topline nad zimogrozjem jesenskih jutara.

“Pismo za Ohio” Rasima Karalića jedan je od takvih filmova, srednjoškolska ljubav na prvi pogled, bez suviše pitanja; riječ “zauvijek” i izborani zagrljalj uz uvodnu špicu Dnevnika.

Karalićev dokumentarac prati dnevnu rutinu mještana zabačenog sela Katići negdje u Gorskom kotaru, među njima majke i kćeri koje slobodno vrijeme krate slanjem pisama rodbini u Americi.

“Ohio”, da odmah budemo jasni, ne nariče nad gorkom sudbom usamljenosti i smrtne finalnosti. Njegovi protagonisti izrađuju rakiju, hrane zečeve i skupljaju šljive, odbijajući pognuti glavu pod bremenom teških životnih okolnosti. Žive jer drugog izbora – nemaju.

“Pismo za Ohio” je mješavina svilenkaste nostalgije, tvrdoglave otpornosti i davno izgubljene ljudskosti te jedan od najdostojanstvenijih prikaza zlatnodopske gospode u recentnoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Starost nije nešto čega bismo se trebali bojati, poručuje redatelj. Poručili bi i njegovi protagonisti, ali otišli su trčkarati po prirodi…

3.-Plenumovi

Ako bismo morali uručivati nagradu za najpotcjenjeniji hrvatski dokumentarac 2015. godine, onda bi “Plenumovi” bili u samom vrhu potencijalnih kandidata. Zašto se o ovom filmu toliko malo pisalo u domaćim medijima, nije nam poznato.

Da živimo u dokumentarno osvještenijoj državi, možda bismo mogli okriviti “Blokadu” Igora Bezinovića i “Zemlju znanja” Saše Bana za zasićenje tržišta filmova o studentskom buntu protiv komercijalizacije školstva iz 2009. godine. Sad kad smo se svi grohotom nasmijali, možemo nastaviti.

Nedostatak hypea ne briše spoznaju da se ovdje radi o prvoklasnom dokumentarnom iskustvu, dramaturški poprilično kompleksnom filmu s dvije pripovjedačke linije, montažno izvrsno uklopljenima u funkcionirajuće dišuću cjelinu.

Arhivske snimke kaosa i neizvjesnosti na riječkom Filozofskom fakultetu u Rijeci, Batinić, Kapidžić i Jurčić naizgled rutinski miksaju s instalacijskim B-rolama, dronovskim establishing shotovima i borgovsko-tvorničkim settingom u kojem se studenti prisjećaju borbe s vjetrenjačama domaće državne administracije.

“Plenumovi” su gorak insajderski film i posljednji očajnički krik drugačije mladosti; prst na okidaču J’accuse pokreta koji se ne boji prozvati domaće društvo za nedostatak političke kulture, argumentiranog razgovora i kritičkog promišljanja; “Plenumovi” su povijesna kapsula i važan pokušaj društveno-filmskog korektiva koji nije prošao nezapaženo.

2.-HR-djevica

Guzice i sise kao centar svemira i “Hrvatske djevice” Sunčice Ane Veldić. Ovdje, srećom, ipak u službi jedne zanimljive autorske vizije umjesto prvoloptaškog svaka ima svoj faktor kamenjarskog narativa za intelektualno oduzete.

“Djevica” je po svemu netipičan hrvatski dokumentarni film, cijepljen od prijetvorne političke korektnosti i katapultiran u svemirsko privlačnu prljavu mješavinu “Trainspottinga” i birtijaške I don’t give a shit verzije “Besanih u New Yorku” u kojoj mladi bez dlake na jeziku pričaju o seksu, prvim seksualnim iskustvima i ljubavnim odnosima koji su otišli na kvasinu. I o ljubavi, da, koja uglavnom ne slijedi zamišljenu GPS-evsku pravocrtnost.

Veldić je između razgovornih dionica svjesno odabrala predimenzionirane međučinove djevojke koja si ubrizgava drogu (ljubav kao (heroinska) ovisnost?) kako bi društvo suočila s vlastitom licemjernošću kroz pitanja seksualnosti, tradicionalnih rodnih podjela i intruzivnog utjecaja crkve na sve aspekte domaćeg društva.

Uvođenjem površnih fejsbukovsko-treš motiva djevice i kurve kroz dječje iskrene (unatoč poganosti jezika) razgovore sa svojim sugovornicima, autorica dodatno naglašava mentalni sklop današnjeg hrvatskog krda u kojem je nezrelo terminološko žigosanje postalo olimpijska disciplina. Ovo su vaša djeca koju ne možete poslati u sobu dok pričaju o jebanju, drogi i svojim potrebama bez Bozanićevog nazalnog blagoslova.

Razbarušena DIY estetika (drhteći POV kadrovi, mikrofon s kamere…) “Hrvatske djevice” u ovom pak slučaju predstavlja debeli plus, dajući filmu hrapavu teksturu nedovršene autentičnosti; neožbukanog kapitalca koji ne pristaje na kompromise, isprike i taktiziranje. Film za prokleto razbijanje (sjevero)istočnog grijeha i patentirane hrvatske letargije!

1.-Bolesno

Mabićev završetak diptih-sage o hororima Psihijatrijske bolnice Lopača najbolji je dokumentarni film tekuće, nešto tmurnije domaće nefikcijske sezone. “Bolesno” je nakon “4. majmuna” (2013) trijumfalna točka na “i”, završetak filmske šamarčine neučinkovitom hrvatskom zdravstvenom aparatu te nemaru i sadizmu njegovih najistaknutijih servisera.

Nastavak priče odvodi nas prema intimnijem teritoriju unutrašnjeg svemira Ane Dragičević, djevojke čija je sudbina mjesecima punila domaće novinske stupce. Anu su, podsjetimo, u Lopaču roditelji otpremili na punih pet godina. Službeni razlog – droga. Neslužbeni i pravi – liječenje homoseksualnosti.

Kome se obratiti kad vas napuste najbliži? Koga nazvati kad s s druge strane nema nikog da podigne slušalicu? Gdje pobjeći kad pakao uvijek putuje s vama?

Ekspresivno svjedočenje glavne protagonistice ponekad koketira s teatralnošću, no ne i s preuveličavanjem istine radi dramskog efekta. Baš zato Anine riječi – omotane Mabićevim bešumnim Lopačinim zatvorskim interijerima uz fantastični zlokobni soundtrack Marka Mihalineca – udaraju bolnije, bole stvarnije i vrište dok ne nestane zraka.

“Bolesno” je fantastično snimljen (Bojana Burnać i Almir Fakić) i montiran (Žarko Korać i Hrvoje Mabić) dokumentarac. Sve ono što smo već navikli u “Direktu” poput pomno biranih krupnih kadrova ili cijelog seta B-rola koje naglašavaju psihičko stanje protagonista i/ili daju dodatnu scensku dubinu, na sterodima je prisutno i u najnovijem Mabićevom ostvarenju.

Kad je hrvatski dokumentaristički as ulazio u projekt Lopača, nije naravno znao što ga čeka na kraju duge. Možda se u početku čak činilo da Mabić više treba svoju glavnu protagonisticu nego ona njega.

Kako se snimanje bližilo kraju – a tu se nije radilo o kratkom razdoblju – i “4. majmun” i “Bolesno” počeli su se transformirati u oruđe rehabilitacije i katarze, organski preuzevši barem zakonski prepisanu ljekovitu ulogu Lopače. Mabićev filmski dragulj je emocionalna nuklearka iz susjedstva i bez premca najbolji hrvatski dokumentarni film u 2015. godini!

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here