Dva su filma sa zajedničkim tematskim okvirom problematike starenja obilježila dokumentarnu 2015. godinu. “My Love, Don’t Cross That River” (2014) južnorejskog redatelja Jin Mo-younga, dirljiva tearjerkerska eulogija sedamdesetogodišnjoj ljubavnoj štoriji, oborila je sve box-office rekorde ove azijske države, zaradivši u par mjeseci prikazivanja čak osam milijuna kino-dolara.
“Braća” / “Brothers” / “Bracia” (2015) Wojciecha Starońa, s druge strane, možda neće primirisati sličnim brojkama, no Poljakov film, inače osvajač ovogodišnje DOK Leipzigove Zlatne golubice, ionako – što zbog hermetičnosti glavnih protagonista, što zbog vlastite autorske ideologije – nije stvaran za široke mase.
Dva brata, Mieczysław i Alfons Kułakowski, vraćaju se u svoju poljsku domovinu nakon osamdesetogodišnje obljetnice odlaska u Sibir. Razlog boravka u ledenjači – nama nepoznat. Tek rečenica-dvije na uvodnoj špici koje koketiraju sa Staljinovim gulagom i zloglasnim sovjetskim radnim logorima. Ostatak informacija ostao je zakopan u mraku početnih kredita.
Staroń je jedan od onih redatelja koji stavljaju znak jednakosti između same priče i načina njene prezentacije. Preciznije, Poljak zbog svojeg snimateljskog pedigrea od tridesetak filmova zna što želi u kadru bez konstantnih brainstorminga s direktorom fotografije.
U konkretnom slučaju, ta redateljsko-snimateljska uloga objedinjena u jednoj osobi funkcionira savršeno. Jer, “Braća” osim što izgledaju sjajno, donose suptilnu anamnezu jednog odnosa, nenametljivo jednostavnog a opet duboko kompleksnog i meandričnog u svojoj srži.
Starost je zajebana. Bolest je zajebana. Samoća još zajebanija. Kad nekako dotegliš do devedesete, počneš zarezivati recke za neke do jučer apsurdno banalne stvari. U devedesetoj je uspjeh ustati iz kreveta. Oprati zube. Navući čarape. Pogotovo navući čarape. Ako to nisi u stanju, zvrcneš brata kojeg inače previše i ne šmekaš. Jer, osuđenom bratu se ne gleda u zube. Kojih ionako više nema.
Taj fotografski pečat Starońove autorske osobnosti dolazi na naplatu već kroz uvodni kadar, očito izrežirani establishing shot braće koja poput sovjetskih vojnika stupaju niz blagu uzbrdicu. Alfons, viši i boljedržeći od dvoje braće, za lijevu mišku pridržava Mieczysława, pogrbljeniji dio para koji za lakše kretanje koristi drveni štap.
Potom slijede total zimskog krajolika s traktorima u pozadini, krupni kadar otpuhnutog maslačka i napokon, kao uvod u učmalu svakodnevnicu Kułakowskih, Mieczysławova košnja trave prastarom kosilicom, sve samo ne lagani zadatak za jednog devedesotogodišnjeg momčića.
“Braća” jesu prije svega film izgrađen na temeljima Starońove fotografske izvrsnosti (braća na zaleđenom jezeru u sjeni zalazećeg sunca, mistični drvored kroz objektiv auto-prolaska, usamljeni komad drveta na ledu…), no Poljak je preinteligentan redatelj da vizualnoj komponenti ravnopravno / ravnopravnije ne suprotstavi i sadržajnu supstancu.
Zanemarimo li za trenutak haubu s finim esejističkim premazima, “Braća” su u osnovi film o starosti, usamljenosti i prisilnoj kohabitativnoj simbiozi dviju poprilično različitih individua. Alfons je međunarodno priznat slikar, samopouzdaniji i dominantniji u odnosu; Mieczysław je samozatajniji i podređeniji u odnosu na (starijeg?) brata.
Prevladavajući ton bratskih suprotnosti poljski dokumentarist neskriveno provlači kroz kalupe prirodnih metafora, suprotstavljajući zimsku (početak filma) i proljetnu scenografiju (kraj); vitalnu prošlost (stare filmske vrpce iz živahnijih dana) i nepokretnu sadašnjost (uglavnom Mieczysław).
Tu su i tekući događaji poput požara koji je progutao čitavu Alfonsovu slikarsku ostavštinu, nakon kojeg ovaj ipak nije pao u depresivni kolaps. Život i karijera. Kraj i ponovni početak. Pepeo i bjelina slikarskog platna. Čudesnog li ljudskog duha!
Staroń je uvijek prisutan, ali nenametljiv. Opservira, ali kao sastavni dio obiteljske dinamike; ne isključivo kao puki autsajderski promatrač. Njegova privržena saživljenost sa svojim likovima izvire iz svakog pomno odabranog kadra, dok je generalni tempo “Braće” prilagođen dnevnom bioritmu Kułakowskih. Boravak u šumi, dvoplansko gledanje televizije, ispijanje rakije… Bez žurbe i pretjeranog dijaloga. Taman koliko i treba. Iako je film omeđen srednjemetražnim škarama, dojam je kako je sve što je trebalo biti rečeno ušlo u finalni cut.
Starost je zajebana. Bolest je zajebana. Samoća još zajebanija. Kad nekako dotegliš do devedesete, počneš zarezivati recke za neke do jučer apsurdno banalne stvari. U devedesetoj je uspjeh ustati iz kreveta. Oprati zube. Navući čarape. Pogotovo navući čarape. Ako to nisi u stanju, zvrcneš brata kojeg inače previše i ne šmekaš. Jer, osuđenom bratu se ne gleda u zube. Kojih ionako više nema.
