PočetnaVijestiNajveći ruski dokumentarni festival seli u Latviju

Najveći ruski dokumentarni festival seli u Latviju

|

Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Cjevovod”

Ruski dokumentarist Vitalij Manski nedavno je umjesto svojim autorskim izričajem, u prvi plan svjetske (filmske) javnosti dospio odlukom o dislociranju najvećeg ruskog dokumentarnog festivala, ArtDoc Festa.

Kako prenosi The Hollywood Reporter, Manski, inače direktor ADF-a, festival privremeno seli u Latviju, pod skute Međunarodnog filmskog festivala u Rigi (15. – 26. listopada).

Razloga za takvu odluku ima više, no krucijalni se odnosi na zahlađenje odnosa na relaciji Manski – rusko Ministarstvo kulture. Čelni čovjek spomenutog ministarstva, Vladimir Medinski, Manskom je – dok god ovaj obnaša tu funkciju – obećao uskraćivanje financijskih sredstava zbog “protuvladinog djelovanja”.

Zagrebačka veza

Manskog je u posljednjih par godina dobro upoznala i zagrebačka publika. Prošle godine na 10. ZagrebDoxu redatelj je za svoj “Cjevovod” / “Pipeline” / “Truba” (2013) osvojio nagradu Movies That Matter. Ove je, u istoj nagradnoj kategoriji 11. Doxa, uz Tamaru Erde i Anu Matan, bio dijelom tročlanog stručnog žirija koji je uzdignuo “Rich Hill” (2014., Tracy Droz Dragos i Andrew Droz Palermo) kao ostvarenje koje na najbolji način promiče ljudska prava.

Zametke sada već otvorenog sukoba treba potražiti još početkom prošle godine, kada je redatelj, zajedno s još dvjestotinjak kolega, potpisao peticiju protiv ruske vojne intervencije u Ukrajini. Zbog protivljenja rastućem ruskom militarizmu i anektiranju Krima, nastradao je i ukrajinski filmaš Oleg Sentsov, krajem kolovoza zaradivši dvadeset godina zatvora radi navodnih terorističkih rabota.

U Rusiji je od 2013. godine na snazi i zakon koji sprječava prikazivanje filmova o homoseksualcima, ali i ostvarenja koja sadrže psovačke dionice. Bolje sreće nisu ni anti-establišment dokumentarci poput satiričkog “Grozny Bluesa” (2015., Nicola Bellucci), koji zbog miga odozgo teško ili nikako pronalaze put do svoje publike.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Silvestar Mileta: “Preseljenje u Karlovac je prilog poželjnoj decentralizaciji kinematografskog sustava”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta za naš portal najavljuje 33. izdanje ove važne filmske manifestacije.

19. DOKUart: “U potrazi za srećom” – Pukotine u najboljem od svih mogućih svjetova

"U potrazi za srećom" (2024) Aruna Bhattaraija i Dorottye Zurbó svakako ne podbacuje u gotovo kataloškom pregledu butanske vizualne kulture.

19. DOKUart: Nagrada publike dokumentarcu “Naša djeca” Silvestra Kolbasa

Nagradu publike ovogodišnjeg, 19. DOKUarta osvojio je film "Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa.

19. DOKUart: “Susjed Abdi” – U životu je važna velika slika

"Susjed Abdi" (2022) je i stilski konzistentan izvještaj o tome što sve digitalne tehnologije mogu uz malo mašte.

Dokumentarcu “Izbor za Miss zatvora” Srđana Šarenca Grand Prix 25. Mediteran Film Festivala

"Izbor za Miss zatvora" (2024) bh redatelja Srđana Šarenca osvojio je Grand Prix te Nagradu publiku 25. Mediteran Film Festivala.

20. Festival 25 FPS: “Iščezavanje” – Sanjive slike nestajućeg Japana

"Iščezavanje" / "Fade" (2023) Asako Ujite je na ovogodišnjem, 20. Festivalu 25 FPS dobio jednu od Grand Prix nagrada.

Treće izdanje “Kritike i društva” u Dokukinu KIC

Treće izdanje filmsko-diskurzivnog programa "Kritika i društvo" u organizaciji Hrvatskog društva filmskih kritičara održat će se u ponedjeljak, 14. listopada i utorak, 15. listopada, u zagrebačkom Dokukinu KIC.

Kinoteka apstraktnog statusa

Položaj Hrvatskog filmskog arhiva (Hrvatske kinoteke) od devedesetih se periodički postavlja u centar šire društvene rasprave.

25. Mediteran Film Festival: “Izbor za Miss zatvora” – Bez leda u žilama

U Ženskoj kaznionici Pirajui Šarenčeva je ekipa filma "Izbor za Miss zatvora" (2024) popratila razdoblje priprema i održavanja događaja iz naslova.

19. DOKUart: “Moje tijelo” – Zamka plitke sentimentalnosti filmskog eseja

"Moje tijelo" Margreth Olin je u konačnici upao u zamku banalnosti te manjka znanja i senzibiliteta za tisućljetne patrijarhalne obrasce.