Naslovna fotografija: Prizor iz dokumentarnog filma “Staklene oči”
Posljednjeg natjecateljskog, a pretposljednjeg festivalskog dana 13. Liburnia Film Festivala, vidjeli smo i kvalitetom dosad naujednačeniji filmski lineup.
Factumovu “Djecu tranzicije” ★★★★ (2014., Matija Vukšić), kao što već možda znate, još smo krajem prosinca uvrstili na našu listu deset najboljih dokumentaraca 2014. godine. U Ičićima – ne potpuno neočekivano – Vukšićev film o stanju današnjeg hrvatskog društva kroz oči i sudbine četvero tinejdžera, nije razgalio srca okupljene publike poput, primjerice, neusporedivo inferiornijeg tearjerkera Eve Kraljević, “Lijepo mi je s tobom, znaš”.
Početkom prosinca napisali smo: “‘Djeca tranzicije’ vjerojatno i jesu poprilično vjeran destilat vrijednosnog stanja današnjeg hrvatskog drušva. Vukšićev film kao živa alegorija otvara teška pitanja i zaključke – pa i o nama samima – koji nam se nužno i ne moraju sviđati.”
I uistinu, “Djeca” nisu film na koji ćete odvesti tek upoznatu simpatiju s Iskrice i prepuni južne nade podijeliti preskupe kokice i kupovnu vodu iz slavine. Djeca su često čudovišta. Roditelji često imaju nerealna očekivanja od vlastitih potomaka. U konačnici, mi smo tu istu djecu odgojili, snoseći velik dio krivice za njihovo ponašanje. Jesmo li dovoljno hrabri da to i priznamo?
Kad govorimo o sinoćnjim ugodnim festivalskim iskustvima, definitivno ne smijemo zaboraviti eksperimentalni dokumentarac Marija Papića, “Staklene oči” ★★★★ (2015., Grupa 7 / Kinoklub Zagreb), koji se prometnuo u najvećeg favorita portala Dokumentarni.net, barem kad govorimo o natjecateljskom programu i filmovima koje upravo na LFF-u gledamo po prvi put.
Papić je godinu dana proveo snimajući Zagreb iz neuobičajenog rakursa, nudeći vlastitu viziju metropole koja uzvraća pogled. Izlozi, tramvaji, lokve… Reflektirajuće površine kao platno prije filmskog platna. U kombinaciji s izvrsnom i naspram odvijajućih događaja ritmičnoj glazbi (Krunoslav Ptičar), “Staklene oči” su osobno – i unatoč višestrukim gledanjima nikad monotono i ponavljajuće – meditativno iskustvo. Papićev film je naše najveće novo doku-oduševljenje 13. Liburnia Film Festivala!
Nebojša Slijepčević vratio se na scenu sa svojim najnovijim filmom “Pravda” ★★★ i 1/2 (2015., HRT), koji možda nema crowd-pleasersku privlačnost “Gangstera”, ali koji zauzvrat otvara važnija pitanja i nikad zacijeljene rane iz Domovinskog rata.
Početkom devedesetih, Bjelovar i okolicu – prostor pošteđen ratnih strahota – potresao je niz eksplozija u čijem su se epicentru nalazile kuće uglavnom hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. “Pravda” prati Jovicu Brkića iz udruge Pravda u donkihotovskom pokušaju slaganja mozaika uzročno-posljedičnih događaja koji su njega i brojne susjede stajali imovine, a umalo i glave na ramenima.
Slijepčević zanatski čisto suprotstavlja slike jedva prikrivene fašistoidne ignorantnosti hrvatskih susjeda (“Zna se zašto je to napravljeno”) i lakonsko slijeganje ramenima političkog sustava (Jadranka Kosor) s opipljivim strahom Brkićevih, čiji pater familias u jednom trenutku iz prašnjave ladice izvlači znak “Srbin” iz doba endehazije. Njihovi vlasnici s druge strane ograde svoju jasenovačku priču uglavnom nisu imali priliku ispričati pred HRT-ovim kamerama…
Za kraj pregleda pretposljednjeg dana 13. LFF-a ostavili smo “Rakijaški dnevnik” ★★★ i 1/2 (2015., Hrvatski filmski savez) Damira Čučića. Filmska je to Čučićeva posveta svojem prijatelju i suradniku, preminulom tonskom majstoru Mariju Haberu, strastvenom proizvođaču rakije u kućnoj radinosti.
“Dnevnik” je ciljeplje od uobičajene filmske linearnosti; prije svega izniman vizualni doživljaj (snimatelj Boris Poljak) koji se miješa s Haberovom audio-arhivom, nastalom tijekom bezbrojnih sati razgovora s prijateljima i gostima njegovog priručnog alkoholnog labaratorija.
“Vizualna dekadencija koja u konačnici sama sebi postaje svrha, a krajnjeg gledatelja ostavlja uglavnom ravnodušnog”, prisnažili smo nakon 11. ZagrebDoxa. Svejedno, jedan od onih filmova koje morati doživjeti na vlastitoj koži…
Posljednjeg dana 13. LFF-a, oko 22 sata, doznat ćemo konačne pobjednike u svim predviđenim kategorijama. Prije toga na rasporedu će biti prikazana četiri filma iz Restartove produkcije: “Umjetnik na odmoru” (2015) Damiana Nenadića i Sandre Bastašić, “Ana trg” (2015) Jelene Novaković, “Rezidba” (2015) Katerine Dude te “Akvarij s umjetnim ribicama” (2015) Bojana Mucka.
Nakon proglašenja pobjednika, kao posljednji dokumentarac ičićkog festivala, na veliko platno stiže doku-pobjednik prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala, izvrsni “Putnik Karpo” / “Karpopotnik” (2013) Matjaža Ivanišina.