Prije dolaska na DokuMA-u, dokumentarni film “Posljednji dani Petera Bergmanna” / “The Last Days of Peter Bergmann” (2013) ostvario je i više nego solidnu festivalsku berbu, uguravši se na festivalske velikane poput Sundancea i True/Falsea, usput osvojivši i pokoju nagradu poput one na festivalu Stranger than Fiction (publika) ili Nashville Film Festivalu (Velika nagrada žirija).
Definitivno u “Posljednjim danima Petera Bergmanna” irskog redatelja Ciarana Cassidyja postoji određena mračna old school BBC – noir nota, kojom se dodatno želi apostrofirati ionako nesvakidašnji završetak životne priče postarijeg muškarca, a čiji misterij nije razjašnjen ni do današnjih dana.
A ta ista priče ide otprilike ovako: U 2009. godini čovjek iz Austrije – upravo spomenuti misteriozni stariji gospodin – dolazi u irski grad Sligo, na recepciji se predstavivši kao Peter Bergmann.
Hotelskom osoblju, kao ni stanovnicima grada, pojava sijedog muškarca nije budila naročitu pažnju, sve dok ga nekoliko dana kasnije nisu mrtvog pronašli u obližnjem zaljevu. Kako na Bergmannovom tijelu nije bilo tragova nasilne smrti, policija je muškarčevu smrt klasificirala kao samoubojstvo. Razlozi takvog drastičnog čina, kao i identitet preminulog muškarca, do danas nisu otkriveni…
No čak i ako konačnom dojmu pribrojimo nesumnjivo intrigantnu šerlokholmsko-maglovitu estetiku irskog redatelja, “Posljednji dani Petera Bergmanna” razočaravaju u svojoj drugoj, svjetovnijoj polovici napučenoj plošnim intervjuima, školskim B-rolama i generalno neujednačenom tempu.
Cassidy svoj narativ oblikuje iznad nepoznatog, neistraženog, twinpeaksovski mračnog. Neizgovorenog i tek naslućenog.
Tko je bio Peter Bergmann? Zašto je danima iznosio vrećice iz svojeg hotelske sobe, a kasnije se u nju vraćao praznih ruku? Dio je to pitanja na koje irski redatelj, u suradnji s hotelskim osobljem, tamošnjom policijom i nadzorornim kamerama, neuspješno pokušava prokljuviti u svojem najnovijem dokumentarnom ostvarenju.
No čak i ako konačnom dojmu pribrojimo nesumnjivo intrigantnu šerlokholmsko-maglovitu estetiku irskog redatelja, “Posljednji dani Petera Bergmanna” razočaravaju u svojoj drugoj, svjetovnijoj polovici napučenoj plošnim intervjuima, školskim B-rolama i generalno neujednačenom tempu.
Možda je gospodina Petera trebalo ostaviti da zauvijek počiva u miru…
