Američki redatelj Lofty Nathan i ostatak uže ekipe iza dokumentarnog filma “12 O’Clock Boys” napravili su vjerojatno jedan od vizualno najefektnijih nefikcijskih trailera, usudili bismo se reći i u cjelokupnoj povijesti najdražeg nam ogranka sedme umjetnosti.
U nešto manje od 120 sekundi klasičnog prepremijernog nabrijavanja, Nathan nas je počastio audio-vizualnim poslasticama od kojih zastaje dah i rastu ionako ucrtana visoka očekivanja. Bjesomučne potjere kros-motorima kroz Baltimore, vječno prisutni policijski helikopteri, genijalna upotreba slow-motiona u kombinaciji s efektnom glazbom…
Dodajte opisanim stvarima i osobnu pozadinsku priču iz srca baltimorskog geta i automatski dobijate naslov za kojeg bismo iste sekunde garantirali slavodobitni ulazak u naše izabrano društvo filmova s pet kočopernih zvjezdica.
Nije trebalo proći previše vremena kako bismo ustvrdili kako se highlight Nathanovog dokumentarca zapravo dogodio i prije samog službenog početka prikazivanja. Briljantni trailer, nažalost, nije uspio zamaskirati činjenicu o jednom uglavnom klišeiziranom i već viđenom fetišiziranju nasilne afroameričke kulture.
Tražite li istinski sociološki podtekst u Nathanovom filmu, pronaći ćete ga – iako pogonjen refulskim vjetrovima – u genezi raspada još jedne afroameričke obitelji, čijem je najnemirnijem članu životna želja postati članom moto-kros grupe “12 O’Clock Boys”.
Ostatak ste već vidjeli u traileru. Umjesto željenog dokumentarnog hibrida između “Boyz n the Hood” (1991., John Singleton) i “Hoop Dreamsa” (1993., Steve James) servirano nam je još jedno površno i paradigmatsko silovanje afroameričkog geta i njegovih stanovnika.
No budimo do kraja iskreni – Lofty Nathan nesumnjivo je ponudio jedan od najsirovijih i najautentičnijih prikaza beznadne stvarnosti perifernih kutaka američkog sna. Preživljavanje na baltimorski način. Pojedi ili ćeš biti pojeden. I zato je prava šteta što se jedna spomena vrijedna priča, sa zanimljivim koncepcijskim bljeskovima, pretvorila u disperzirani, neujednačeni i nesupstantivni kupuseraj.
