U zagrebačkom kinu Europa prekosutra, uz slobodan ulaz, počinje 11. izdanje Human Rights Film Festivala koje će, kao i obično, biti posvećeno širenju potrebne svijesti o očuvanju osnovnih ljudskih prava. Na dokumentarnom meniju HRFF-a, koji traje do petka, 13.12., naći će se ukupno 16 dokumentaraca, od čega deset dugometražnih.
O ovogodišnjem programu, festivalskoj prošlosti i trenutnoj hrvatskoj situaciji s ljudskim pravima, razgovarali smo s Petrom Milatom, direktorom HRFF-a.
Možete li nam ukratko opisati razvojni put HRFF-a, ljude koje stoje iza njega i neku vašu generalnu festivalsku misiju?
“HRFF je pokrenut 2002. godine od strane dvije poznate udruge – MAMA-e i URK-a – poznatije po vođenju kluba Močvara. Ideja nam je prije svega bila promoviranje kulture ljudskih prava, iako ne mislim da kao pojedinci možemo direktno intervenirati i mijenjati stvarnost koja nas okružuje. No, ono što mislim da možemo, jest mijenjati percepciju o toj istoj stvarnosti, odnosno pridonositi povećanju međusobne snošljivosti, tolerancije i prihvaćanju različitosti.”
Koliko se u odnosu na protekle godine povećavao obujam festivala?
“Veličina festivala je uglavnom varirala, pa je tako prve godine festival napravljen gerilski, s amaterskim sredstvima. Kada smo se preselili u Studentski centar, festival je bitno narastao i to su definitivno bila naša najveća izdanja, kako po broju filmova, tako i po broju publike. 2006. godine se selimo u kino Europa i otada smo smanjili broj filmova na 30-50 naslova, što mislim da je za jedan festival koji traje tjedan dana optimalna brojka.”
Svjedoci smo drastične radikalizacije retorike naspram manjina u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, prije svega prema LGBT zajednici. Kakva je, po vama, trenutna situacija s ljudskim pravima u Hrvatskoj?
“Situacija je bitno lošija nego prije par mjeseci. Ne mislim da su sukobi sami po sebi loši, ali je loše da se u ime prava obitelji i fundamentalno dobre stvare, neskriveno zatiru prava manjina. To je nama neprihvaljivo i predstavlja sve suprotno onome što mi predstavljamo kao festival.”
Hoće li biti službenog istupa vodstva HRFF-a zbog novonastale situacije?
“Ne, službene reakcije neće biti, ali će, recimo, u petak 13.12. cijeli dan biti posvećen LGBT temetici.”
Kako Hrvatska, pa i cjelokupna regija bivše Jugoslavije, stoji s dokumentarnom tematikom o ljudskim pravima? Ima li tu pomaka nabolje?
“Generalno, stanje nije loše. Troškovi snimanja i produkcije su se smanjili, pa i to olakšava povećanu proizvodnju dokumentaraca. Imamo dosta jakih regionalnih imena koji interveniraju u stvarnost i koji stvaraju djela koja ne spadaju u red umjetnosti radi umjetnosti. Ono u čemu stojimo loše jest da pored festivalskih događanja nemamo širu distribuciju, niti pristup televizijama, koje ne potiču daljnju dokumentarnu proizvodnju. Dok se to ne promijeni, neće biti puno sreće.”
Spomenuli ste povećanje godišnje proizvodnje dokumentarnih filmova. Koliko je takav, nefikcisijski film, važan kao edukativni medij koji će širokim masama proširiti svijest o ljudskim pravima?
“On je definitivno važan. Mi smo prije dvije godine imali situaciju s jednim dokumentarcem koji je u to doba izgledao kao SF. Radilo se o filmu škotskog aktivista i redatelja Anthonyja Baxtera, “Nasamareni ste”, koji je prikazivao Donalda Trumpa i gradnju njegovog golferskog igrališta u Škotskoj. Pokazali smo ga kad je cijela priča s dubrovačkim golferskim igralištem na Srđu bila aktualna, pa su gledatelji mogli vidjeti da i drugdje postoje slični problemi kao kod nas.”
Prema prvim najavama, uskoro nas čeka iznimno zanimljiv dokumentarni program HRFF-a. Možete li nam ukratko predstaviti vaše ovogodišnje favorite?
“Imamo nekoliko iznimnih dokumentaraca iz ovogodišnje produkcije. To je prije svega dokumentarac “Slika koja nedostaje”, Rithyja Panha, pobjednik ovogodišnjeg festivala u Cannesu, a koji govori o genocidu Crvenih kmera.”
“Onda imamo drugi, nama užasno bitni dokumentarac Claudea Lanzmanna, “Posljednji od nepravednika”. Da podsjetim, Lanzmann je snimio film “Shoah”, koji je promijenio gabarite našeg razmišljanja o 20. stoljeću. Redatelj je sad po prvi put u javnost pustio vlastitu filmsku ostavštinu i neobjavljeni materijal koji je prije 40 godina originalno snimljen za “Shoahu”. Radi se o njegovom razgovoru s bečkim rabinom koj je bio nacistički kolaborater.”
“Onda imamo čitav niz filmova eksperimentalnije dokumentarne naravi. Recimo, prikazat ćemo film “Stemple Pass”, isto nevjerojatan film redatelja Jamesa Benninga, koji govori o Tedu Kachinskom, američkom Unabomberu. Tu je i “Manakamana”, jedna nova vrsta etnografskog filma i pobjednika festivala u Locarnu, redatelja Stephanie Spray i Pacha Veleza.“
“Imamo i seriju dokumentaraca ekološke tematike, koja nam je neka ovogodišnja tema. Tu bih posebno istaknuo Andreasa Pichlera sa svojim “Mletačkim sindromom”, filmom o masovnom turizmu i kruzerima koji uništavaju Veneciju – nešto s čim se i stanovnici u Dubrovniku mogu poistovjetiti, a koji pokazuju što bi i Hrvatsku moglo snaći u bližoj budućnosti.”
Za kraj, hoće li HRFF ove godine posjetiti neki od redatelja nabrojanih filmova?
“Od redatelja ove godine imamo mahom mlađe autore dokumentariste. Već na prvom danu ugostit ćemo ukrajinskog redatelja Jurija Rechinskog, autora filma “Sickfuckpeople”, dosta drastičnog i čvrstog filma o tamošnjoj djeci beskućnicima. Također, festivalu će prisustvovati Konstantinos Georgousis (“Čistači”, priča o fašističkoj grčkoj stranci) i Ivana Todorović, autorica filma “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”.