Moj prvi kontakt s pokretnim kotačima na nogama dogodio se još u osnovnoj školi. Iz ove perspektive kao da je bilo prije tri života. Stara Juga, strah od černobilskog zračenja i mamine prigodno crvene rolšuhe. Ne role, već rolšuhe. Četiri kotača na jednoj i četiri na drugoj tenisici/cipeli. I udri Miško!
Kako je u to doba pomisao na zaglađenu stazu za rolere bilo poprilično utopističko maštanje lokalnih popišanaca, jedini prihvatljivi izbor za betonsko rasklizavanje sveo se na lokalnu cestu punu rupa, grba i Kinder iznenađenja. Zbog nemogućnosti razvijanja i zadržavanja bilo kakve zadovoljavajuće brzine – izbor koji to zapravo i nije bio. Koliko je potencijalnih klizača, hokejaša i skejtera progutao taj ocvali kubistički jugoslavenski asfalt. Eh…
“Dogtown and Z-Boys” (2001) redatelja Stacyja Peralte možda nije pokrio dalmatinsku rolšuha scenu iz 80-ih godina, ali je zato obuhvatio rađanje i evoluciju skateboard scene u Americi desetljeće i kusur ranije, u iznimno solidnom i srčanom dokumentarcu. Peralta nas uvodi u svijet skejta prije X-Gamesa, Tonyja Hawka, multimiljunskih ugovora i blještavih svjetala pozornice. U svijet u kojem ste sredinom 60-ih morali sklepavati vlastiti skateboard, jer ih u trgovinama za prodaju – jednostavno nije bilo! Doba rađanja modernog skateboardinga sa svim svojim zakonitostima.
I upravo u tom razdoblju kreće revolucija skejt scene koja je na kraju i rezultirala dolarošuštavim biznisom koji se danas vrti oko Tonyja Hawka, Buckyja Laseka i ostatka ekipe. No, krajem 60-ih i početkom 70-ih pioniri sporta poput Stacyja Peralte, Jaya Adamsa i Tonyja Alve, nisu mogli ni slutiti u kojem će smjeru cjelokupna mašinerija u budućnosti krenuti. Okupljeni pod zajedničkim nazivom “Z-Boys” (legendarni Zephyr Shop, skejt i surferska trgovina u kalifornijskoj Santa Monici koja ih je sponzorirala), Peralta i prijatelji oblikovali su ne samo skejt, već i popularnu kulturu 70-ih godina prošlog stoljeća.
No, krajem 60-ih i početkom 70-ih pioniri sporta poput Stacyja Peralte, Jaya Adamsa i Tonyja Alve, nisu mogli ni slutiti u kojem će smjeru cjelokupna mašinerija u budućnosti krenuti. Okupljeni pod zajedničkim nazivom “Z-Boys” (legendarni Zephyr Shop, skejt i surferska trgovina u kalifornijskoj Santa Monici koja ih je sponzorirala), Peralta i prijatelji oblikovali su ne samo skejt, već i popularnu kulturu 70-ih godina prošlog stoljeća.
Junaci “Dogtown and Z-Boysa” nisu živjeli pretjerano asketskim načinom života. Bježanje pred policijom, skejtanje u tuđim bazenima, nadmetanje s tradicionalno-uštogljenim viđenjem sporta suparničke grupe, samo su dio folklora tog vremena kojim nas Peralta majstorski navigira.
Craig Stecyk, fotograf i novinar koji se tih godina “motao” oko Z-Boysa, istaknuo je kako su “skejteri svojevrsni urbani gerilci, koji daju dodatnu dimenziju zapostavljenim lokalnim gradskim građevinama, iskorištavajući te prostore na – čak ni arhitektima koji su ih gradili – nepojmljiv način.” Civilizacijski sukob između korporativne kulture mastodontskih korporacija i modernih hipija s komadom drveta i par kotača.
Više od bilo čega – dolara i varljive slave, iskorištenih ili propuštenih prilika – “Dogtown and Z-Boys” slavi svoje nesavršene asfaltne heroje. Slavi beskrajno usavršavanje, lomljenje kostiju i vilica. Slavi probijanje vlastitih limita. Slavi druženje i osjećaj pripadnosti. Enklava odbačenih i posebnih. Od kojih većina, na iznenađenje nepovjerljivih roditelja i cinične razrednice sa sijedim izrastom, izraste u rock zvijezde s čvrstim brakovima i stabilnim poslovima. Mantra “sve što želimo je skejtat'” i kretanje kao ultimativni oblik slobode. Z-Boysi su je itekako zaslužili.
